Kralj Nikolin portret

 

KRALJ - NIKOLIN PORTRET

Iz memoara pisanih god. 1916.  

 

Poslije očeve smrti, knjaz Nikola uzeo je potpuno knjaževsku vlast u svoje ruke, donekle i dalje uz saradnju svoga tasta, Petra Vukotića. Autoritetom svoga oca i prvaka, koji su i dalje ostali uz knjaza, on se u veliko koristio u vršenju svoje knjaževske vlasti.

 

Nastupile su burne godine rata za oslobođenje. Crnogorski knjaz i tečajem rata i dugo godina poslije rata, stekao je glas i ime jednoga od najpopularnijih srpskih vladaoca, poslije cara Dušana. Njegov autoritet i uticaj basnoslovno su se dizali i rasli i nekom madjijskom silom očarali i zanijeli prve duhove neoslobodjenog Srpstva. Njegovo ime, na Srpskom Primorju, pominjalo se je sa najvećim pijetetom i obožavanjem. Njegov lik krasio je domove srpskih prvaka u Vojvodini, Bosni i Hercegovini. Njegove stihove gutala je srpska omladina. U očima svega neoslobodjenog Srpstva, knjaz Nikola je postao legendarni junak, ideal i mesija – Oslobodilac. On je sa zanosom pjevao Kosovu i Visokim Dečanima. Njemu su pjevali tirade, ode i klanjalice skoro svi istaknutiji ljubimci vila sedamdesetih i osamdesetih godina. Na Cetinju, pod njegovim krilom, i njemu i njegovoj ideji, dolaze i u službu se stavljaju: Ljubomir Nenadović, Dr. Lazar Kostić, Dr. Lazar Tomanović, Dr. Valtazar Bogišić, Sima Matavulj, profesor Beara i čitava plejada: književnika, političara i narodnih boraca. Ovi ljudi došli su u crnogorske gore, ne, da stvaraju karijere, već da na vrelu državnog i političkog života posluže i riječju i djelom, koliko interesima knjaževe politike, u iskrenost koje su oni tada bezuslovno vjerovali, toliko i interesima svoje nacije. Poslije izvjesnog boravka u neposrednoj knjaževoj blizini, i Nenadović i Kostić i Bogišić i Beara i Matavulj i mnogi drugi, pošli su iz Crne Gore – i razočarani i ozlojedjeni, naoružani pravednim gnjevom i osvetom. Izvjesni od njih iznijeli su u svojim memoarima strahovite slike iz albuma zvaničnog Cetinja. To je i bio prvi osjetni povod padanja knjaževa nimbusa, koji je pojačan onom njegovom egoističnom teorijom o crnogorizmu, koja je našla svoj izraz čak i u njegovoj “Balkanskoj Carici”.

 

“Knez se predstavi,

Amanet divni svima ostavi

Već njega nema,  on nam izdanu,

No, ko je plemić, njegovu ranu

Svak nek celiva i zakune se:

Duši mu tamjan ovi prinese:

KO CRNOGORSTVU NE BIO VJERAN,

BOGOM I LJUDMA SVUD BIO ĆERANI

 

Kursiv su ova posljednja dva stiha, koja najizrazitije oličavaju državni program samog autora “Balkanske Carice”.

 

Kad izvjesni vladar piše stihove iz neodoljive unutrašnje bujice – poput Njegoša - njemu se nemože prigovoriti. Kad se stihovi pišu, jedno iz pasije, drugo iz ambicije, to je slično zanimanju rimskog cara Domicijana, koji je iz dosade hvatao muve, kralja makedonskog, koji je pravio fenjere, ili onog francuskog kralja, što je pravio brave.

 

Knjaz Nikola se u veliko koristio kobnom politikom: Milanovom i Vladanovom, Aleksandrovom i Draginom, iz kojeg vremena vidimo na Cetinju masu političkih nezadovoljnika iz Srbije. Ranka Tajsića, Jašu Nenadovića, Dragutina Ilića i mnoge druge. U svoje vrijeme Cetinju je bio pribjegao i Petar Karadjordjević, knjažev zet. Kakva tragika!

 

I ovi su srbijanski nezadovoljnici pošli nezadovoljni i do dna srca uvrijedjeni i iz srpske Crne Gore, isto onako, kako je u najnovije vrijeme pošao i Dr. knez Lujo Vojnović.

 

Nastupio je period unutrašnjeg nezadovoljstva. Pali su u nemilost i u izgnanstvo najagilniji saradnici oslobodjenja i tvorci vojničke Crne Gore: vojvoda Marko Miljanov, vojvoda Peko Pavlović, vojvoda Stojan Kovačević, vojvoda Luka Vukalović, vojvoda Mićo Ljubibratić, vojvoda Bogdan Zimonjić, serdar Jole Piletić, Jefto Miletin i nebrojno drugih crnogorskih i hercegovačkih junaka, vodja i ustaša. Svaka jača, popularnija i samosvjesnija individua, ma na kom polju rada, postala je antipatična, podozriva i trn u oku zvaničnom Cetinju.

 

Nastupio je obrt. Knjaževa zvijezda, s dana u dan, stala je sve jače gasnuti. Crnogorski nezadovoljnici počeli su poplavljivati srpski Beograd, vojvoda Mašo Vrbica, Petar Radoman, Tomaš Vukotić i drugi pribjegli su, kao crnogorski emigranti, Austriji.

 

Poslje 1903. godine, kada je kralj Petar stupio na presto i Srbiji dao gradjanske slobode, Srbija uzima u svoje čvrste ruke krmilo vodjstva neoslobodjenog Srpstva. Cetinje je obnoé palo u zasjenak, a Beograd stekao pravo ime – Pijemonta.

 

“On na štetu nikad ne bi

Srbijanskom „Pijemontu,

On je Srpstvu čast i ponos,

A Vi ste mu na sramotu.”

 

To je krik očajne srdžbe protiv Srbije i njenog prestiža. To je strofa iz jedne istorijske pjesme, publikovane 1909. godine u “Cetinjskom Vjesniku”. To su stihovi crnogorskog knjaza, kojima je on dopunio izvjesnu satiru – izvjesnog pisca. To je pjesma, o kojoj će se u svoje vrijeme napisati knjiga bola i očaja.

 

No, do davanja ustava, 1905., koji nije bio dar, kako se to stalno paradiralo, več posljedica našeg socijalnog života, moglo se još kojekako balansirati, glumovati, krpiti, pravdati i nadmudrivati. Ustav je, i ako i uzak i kratak, i ako i suviše krunski, bar jednim dijelom razlupao gvozdene katance sa nijemih usana, digao zavjesu sa mase starih grehova i stao liferovati, i ako većim dijelom prividne, gradjanske mučenike.

 

Bombaška i kolašinska afera potresle su iz temelja državno biće Crne Gore i njegovu egzistenciju dovele na ivicu sloma. I jedna i druga afera je neosporno postojavala i ako ne i cjelini u onom obliku i razmjeru, kako su prikazane. Bura negodovanja rasla je pomamnim bijesom. Broj nezadovoljnika svakim danom se stostručio. Beograd je ponovo bio poplavljen četama novih emigranata. Zvanično Cetinje našlo se pred strahovitom dilemom. Pribjeglo se sistemu Milanovu i Aleksandrovu: Sve su političke grupe naizmjenice dovodjene na upravu zemlje. Zloupotrebljavane, izigravane i njihove vodje bacane, dizane, maltretirane i profanisane. I jednoga dana, do juče najokoreliji politički neprijatelji našli su se duhovno na jednom istom političko-nacionalnom terenu, prožeti jednom istom idejom.

 

Kada su jednom prilikom pohvalili izvjesno lice pred bivšim austrijskim carem Franc Josifom, on je jednostavno odgovorio: “Jest! zovu ga austrijskim rodoljubom: ali – da li je on dobar i za mene?” Tako i politika crnogorskog dvora i srpskog naroda u Crnoj Gori nijesu bile identične. Talasi narodnih težnja stalno su se razbijali o hridi okrutnih upravljača.

 

Tečajem bombaške afere, na Cetinju pojavio se zao duh – Djordje Nastić. Obostrana srpsko-crnogorska štampa ispunjena je bila najskandaloznijim uzajamnim

optužbama. Nastala je sezona politike i prestalo bratstvo. Dvorovi su bili zavadjeni, ali narod nikada.

 

Srpski novinar Stevan Radislavljević-Bdin, baš usred tih strahovitih trzavica, gloženja, huke i terevenke, dolazi iz Srbije i stavlja se u službu kraljeve politike. Ko se još ne sjeća onih njegovih kilometričkih, polemičkih članaka kroz Cetinjski Vjesnik protiv “bradatog jarca” – Nikole Pašića i srpske vlade i uprave uopšte. Bdin je svu silinu lične mržnje i partijske nesnošljivosti, sručio protiv zvanične Srbije kroz usta zvanične Crne Gore. Pa i pored svih svojih kolosalnih zasluga on je svoju - i novinarsku i savjetničku – karijeru završio – neočekivanim odlaskom s Cetinja. To najbolje svjedoče njegove intimne epistole iz Beograda, u kojima je optuživao Kruni svoje drugove na peru, tvrdeći, da su ga oni iz surevnjivosti i bojazni za svoju ličnu egzistenciju, opanikali i izbacili iz sedla. Medjutim, zaboravio je Bdin, da je po srijedi bio sasvim drugi uzrok, i da su baš lica, koja je on optuživao, već bila mnogo ranije prošla kroz istovjetnu njegovu fazu.

 

Neosporno je, da je i beogradska štampa, i ako izazvana, tečajem ovog perioda, često puta griješila prema zvaničnom Cetinju, naročito u suviše oštrom i često puta banalnom tonu svojih članaka, i stvaranju proizvoljnih zaključaka. Doduše. takvi članci, bili su većim dijelom ili inspirisani ili pisani, od strane crnogorske emigracije, koja je našla sebi skloništa u Beogradu. Protiv čega je zvanično Cetinje stalno negodovalo, zaboravljajući, da je pravo azila, još od davnina, zagarantovano u svim zemljama.

 

Kralj Petar, ne bez pozitivnog osnova i razloga, dao je nalog, te su se tečajem 1913. godine prenijele kosti njegove supruge, kralj-Nikoline ćerke, s Cetinja u Beograd. Cetinje je ovaj čin tumačilo kao jedan akt javne demonstracije.

 

Naposljetku oduzet je i dvorac, u kom je stalno živio kraljević Mirko, koji je bio lična vlaština kralja Petra, dok je još živio u Crnoj Gori, i u njem smješteno srpsko poslanstvo.

 

Kralj Petar, tečajem ovoga rata, prilikom svoga povlačenja, nije nigdje stao nogom na crnogorsko zemljište. Pošao je preko Ljum-Kule. Dok je Srpska Armija, s Prestolonasljednikom na čelu, prošla kroz Crnu Goru. Nema zbora, da su Crnogorci željeli vidjeti i još jednom svoga starog gosta – Petra Mrkonjića.

 

Sve ovo davalo je povoda raznim pričama, kombinacijama i nagadjanjima, jednovremeno i raspaljivanju mržnje prema zvaničnom Beogradu.

 

1910. godine povela se očajna borba, da se provede u cijeloj zemlji na demokratskoj i slobodoumnoj osnovi, istinska centralna državna vlast, te jednom za svagda sruše temelji plemenskih osnovica, šovinizma i predrasuda, na kojima je stalno počivao državni brod Crne Gore. Političke žrtve te borbe bili su crnogorski ministri: Jovan S. Plamenac i Dr. Sekula Drljević.

 

I jubilej i dizanje Crne Gore na stepen kraljevine, nijesu mogli umiriti zatalasane duhove. Naprotiv, u zemlji je još silnije, jače i ozbiljnije vrelo i kipjelo; a da bi kob bila još veća, baš u oči tih “velikih dana”, dolazi i tragično ubijstvo majora Nikole Mitrovića – djelo krunske politike.

 

Politička umorstva, koja su, inače izraz mržnje, gnjeva i očajanja, ipak ostavljaju strahovit presedan u narodnoj duši. Kolašinska afera, zapečaćena krvlju petorice mladih i bujnih Crnogoraca, s jedne strane sahranila je i svaku pomisao za dozvoljenu borbu za pravu slobodu, dok je s druge strane, još većma povrijedila najtanja osjećanja narodne duše.

 

Emigracija u Americi, kao jedina prava manifestacija srdžbe našega naroda prema državnim upravljačima, rasla je do nevjerovatnosti. I srž i snagu naše mladosti imali smo u američkim rudokopima.

 

Svaka i najlegalnija evolucija ozdo, ugušivana je gvozdenom reakcijom ozgo. O čisto partijsko-političkim organizacijama javnog karaktera, bez kojih nemože biti ni stroge kontrole, ni prave slobode, ni istinske parlamentarnosti, nije se smjelo ni misliti. Jedna mala grupa, nazovi političkih nezadovoljnika, inače do skoro krunskih privrženika, koja je učinila jedan pokušaj u tom pravcu, odmah je smrvljena, bojkotovana i izvedena neposredno pred prestolom. Kako se tom prilikom proveo profesor Mirko Mijušković, jedan od vodja te grupe, to on najbolje zna.

 

Uzevši strogo, u Crnoj Gori nije bilo ni obilježja od partija. U Crnoj Gori su bile dvije javno ne formirane grupe, koje su posredno i neposredno uticale na njen državni tok i život. Nosioci tih provizornih partija nijesu bili ni ”klubaši”, ni “pravaši”. To su bili Rusofili i Austrofili. Vodja rusofilske grupe bio je general Mitar Martinović, vodja austrofila – crnogorski dvor.

 

Gruba sila najviše se svetila odgovornim državnim faktorima. Duša crnogorskog seljaka inače je bila zdrava i nepokvarena. Taj narod imao je zlatno srce i on se, u svoje vrijeme, mogao najidealnije iskoristiti i za svoj lični i za državni progres i preporodjaj. No kad su nastupili dani razračunavanja i osvete, i za politička mrcvarenja i za lične uvrede, koje su snosili bez razlike svi crnogorski prvaci sa najvećeg mjesta i njegove okoline, i u narodnoj duši pojačala se misao: da sve zlo, koje zemlja snosi, dolazi uzajamno od odgovornih i neodgovornih, “božjih namjesnika i izbranika”. Bujici narodne volje nije se htjelo popustiti. Svu slobodu zbora i dogovora predstavljala su samo dva javna glasila u čitavoj zemlji, oba vladina - državna — krunska. I tako je narod svoje negodovanje morao ispoljavati: šapatom, nijemim ćutanjem, stiskanjem pesnica i protestima po kafanama, ulicama i gostionicama. Izbori narodnih poslanika stalno su vršeni pod silom najstrahovitijih prijetnja i medju gorama bajoneta, te narod ni preko svojih nazovi izbranika nije mogao ni smio reći svoju. Crnogorac je u ratu protiv spoljnih neprijatelja junak, junak mase – kolektivni junak; ali pored svega roptanja i osjećanja unutrašnje nepravde, sve do najnovijih dana, kod njega – Crnogorca, bilo je veoma malo čisto gradjanske kuraži. U ostalom, to je bila prirodna posljedica od straha uočenih tragedija, koje su doživjeli izvjesni heroji gradjanskih sloboda, u prošlosti i sadašnjosti.

 

Došao je i Balkanski Rat, koji je našu državnu moć, pored svih gestova heroizma prikazao u pravoj boji i svjetlosti. Narodna Srbija je rapidno rasla, a zvanična Crna Gora rapidno padala. Novopazarski Sandžak, u kom se nekad vjerovalo, da je neprobojni bedem izmedju dvije srpske države, naposljetku, iste je i geografski spojio. I poslje toga, a naročito poslje srpsko-bugarskog rata, u kom je učestvovao i jedan dio naše vojske, sav je srpski narod u Crnoj Gori upro oči u Srbiju.

 

Ideja o čvrstoj zajednici sa Srbijom zahvatila je, sa veoma neznatnim izuzetkom, sve mislenije i trezvenije društvene slojeve. Ta ideja našla je i svoga oduška u onoj istorijskoj deklaraciji Dr. Sekule Drljevića, bivšeg crnogorskog ministra pravde i finansija, datoj u crnogorskoj Narodnoj Skupštini, na 10. februara 1914. godine. Karakteristično je, da su se toj deklaraciji usprotivila čak i ona lica, koja su po pet godina trunula u podgoričkim kazamatima, paradirala sa srbizmom na široj osnovi, i medju svojim pristalicama tvrdila, da stradaju isključivo zbog simpatija prema Srbiji: lica, koja su tada sačinjavala skupštinsku većinu, i kojima je i zvanična Srbija, u svoje vrijeme, na žalost, donekle vjerovala. Drljevićeva izjava o realnoj uniji sa Srbijom, koja je bila i izraz narodne volje i političko geslo one partiske grupe u Crnoj Gori, koju su nekada “umni” publicisti i političari krstili reakcionarnom, podigla je masku sa lica demagozima i lažnim narodnjacima. Kruna se od tada stalno počela oslanjati na grupu mameluka, koja je na uniju sa Srbijom gledala “uništenje državnog suvereniteta Crne Gore”, te ljude, koji su bili do juče jaki oslonac dinastije, i koji su, nema zbora, daleko bili i u tom času od pomisli za njeno brisanje, — stala nemilostivo tjerati, omalovažavati i zlostavljati. Taj politički modus bio je više nego koban i opasan, nije se imalo ni toliko samosvjesti i uvidjavnosti, da se time gubi bitka na oba fronta i da popularnost ljudi, koji zbog te ideje stradaju, sve više raste u narodu. Skoro sve pristalice grupe Martinović-Plamenac, čije je djelo bilo traženje unije sa Srbijom, otpuštene su iz državne službe. Politika ukaza pretrpila je negativan rezultat. Grupa, koja do skoro bješe omražena medju neobaviještenim narodom, obnoć je postala narodni ideal. Drljević je ostao junak dana. Svi pokušaji i vještine, da se njegova izjava izvrgne ruglu i podsmjehu, parališe i prikaže, “posljednjim političkim adutom i blefom”, ostali su bez uspjeha. Jer ta je misao prvo ponikla bila u duši našega cjelokupuoga naroda: a mi znamo, da bujicu narodnih težnja i osjećanja niko ne uspije zadržati. Ona mora, kad tad, preko svih smetnja i prepona, doći do svog pravog izražaja.

 

Zvanično Cetinje, svjesno pravoga stanja stvari, pribjeglo je, naposljetku, tečajem ovoga rata, novom političkom triku: počelo je sekundirati Drljevićevoj izjavi. Ono je, bajagi, pošlo i još jedan korak dalje. Vodili su se čak i izvjesni pregovori sa beogradskim kabinetom, preko našega poslanika u Beogradu, Lazara Mijuškovića. Nema sumnje, da je čika Pašić na sve te ponude morao ćutati i gladiti svoju proročku bradu. I dok su se odigravali diplomatskim putem takvi marifetluci, dotle su se na našem Cetinju držale intimne sjednice, kako da se dodje do pismenog legata crnogorske vlade, koji je bila uručila svome članu ministru Drljeviću, radi polaska u Beograd i pregovora sa beogradskim kabinetom o uniji: i kako da se Drljević za taj čin optuži i osudi za djelo veleizdaje!... No, do legata se nije moglo doći. Drljević, dakle, sa svojim drugovima, od te nove počasti, morao je biti poštedjen.

 

Da bi se u narodu podrile simpatije i oslabilo oduševljenje prema Srbiji, tečajem ovoga rata organizirana je bila jedna naročita grupa tajnih policajaca, koja je krstarila kroz narod i vojsku i pričala: da se Srbija borila na život i smrt, da Crnogorci ne posjednu i ponovo Skadar. To je bio posljednji ćor-fišek. Iskreni narodni prijatelji, koji su na vrijeme saznali tu paklenu igru, uspjeli su, da narodnu dušu još većma zagriju za ujedinjenje s kraljevinom Srbijom, a stare majstore razdora i nesloge izlože još većem gnušanju i prezrenju.

 

Istina, teško je bilo razuvjeriti izvjesne djelove lakovjernog i naivnog svijeta. Intriganti su apelovali na srca našega naroda, Oni su bili svjesni da nema jedne porodice u Crnoj Gori, koja nije prinijela svoju žrtvu u krvi na skadarske kapije: svjesni su bili da je Skadar bio i Crnogorsko Kosovo i crnogorski Termopile. “Pa zar braća Srbijanci da nam još oduzmu i grobnice naše braće i sinova?” Na takva pitanja stalno sam morao odgovarati obmanutom narodu, kada sam kao šef inspekcije Glavne Državne Kontrole, proputovao: Podgoricu, Kolašin, Andrijevicu, Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Rožaj, Peć, Gusinje i druga mjesta u novo oslobodjenim krajevima.

 

Prema starim bosansko-hercegovačkim emigrantima, bolje reći vodjama ustanka, koji su i protiv svoje volje morali živjeti u Crnoj Gori, vodila se naročita, separatna politika. Nikšić, u kom su ovi većinom i boravili smatrao se revolucionarno gnijezdo. Stare hercegovačke vodje, prezrene i omalovažene, umirale su od gladi: dok su primorskim delijama — bečkim tevabijama, na srpskom Cetinju, čepovi od šampanjca vadili oči.

 

Nesrećni tvorci Nevesinjske Bune, doživjeli su da svojim očima vide, gdje ista ona ruka, koja je 1878. godine predala Austriji cjelokupnu hercegovačku vojsku, u decembru 1915. i januaru 1916. - predaje toj istoj Austriji cjelokupnu crnogorsku vojsku i sav srpski narod u Crnoj Gori. Uvjerili su se potomci Guzina i Zirojevića, u istinitost riječi vojvode Petra Vukotića, izgovorenih njihovim očevima 1878. godine na dan predaje Austriji:

 

“.... Vi, kao hrabri i vjerni sinovi svoje otadžbine, treba da priznate ćesarovu vlast, vi ste časno vojevali za svoju slobodu i neka je slava vašim junačkim podvizima.

ZNADITE DA KNJAZ I ĆESAR ŽIVE U LJUBAVI KAO ČLANOVI JEDNE FAMELJE! – BIĆE VAM DOBRO.

 

Evropski rat izbacio je na površinu, iz našeg političkog cirkusa, i još dosta novih otkrića.

 

U glavnom crnogorskom štabu došao je za načelnika srpski general Boža Janković. On je vršio izvjesnu kontrolu nad operacijama naše vojske: dok su njegovi mladji drugovi – srbijanski oficiri — vršili kontrolu nad pravilnim finansiranjem ratnog budžeta. Novci za sve vojničke potrebe dolazili su neposredno iz Srbije. Na žalost, i jedna i druga kontrola bile su i suviše labave. Premda su saveznici samo u Srbiji gledali pravo jemstvo. Naravski, sve je ovo teško i neugodno padalo na dušu zvaničnog Cetinja. Izvjesni crnogorski političari gledali su i u ovim aktima krnjenje i rušenje crnogorskog suvereniteta.

 

Kroz duše cjelokupnog srpskog življa u Crnoj Gori: ne bez zdravog osnova i pozitivnog razloga, strujalo je jedno strahovito uvjerenje o crnogorskim upravljačima, koje je još jače potencirano onom gromopucatelnom izjavom Dr. Sekule Drljevića, datoj u crnogorskoj Narodnoj Skupštini 22. decembra 1915. godine. Drljević je izmedju ostalog rekao, opet u ime svoje grupe, ni manje, ni više: »CRNA GORA JE ZAVEDENA ZA GOLEŠ PLANINU.« On je to i dokazao.

 

I suviše je simptomatičan odlazak iz Crne Gore, tek na mjesec dva dana ranije njenog sloma, ruskog vojnog atašea na Cetinju, generala N. Potapova i generala Boža Jankovića, koji su jednog istog dana, zajednički otputovali iz naše prestonice.

 

No, o potankostima sramne kapitulacije Crne Gore, i o razoružanju njenih sinova, po imperativnoj naredbi njenih upravljača, nije još vrijeme govoriti. Ne bar sa onim i onakvim argumentima i dokazima, koje znamo i imamo. Konstatovaćemo samo, da je vojnički i moralni slom Crne Gore, bio djelo zvaničnog – najzvaničnijeg Cetinja. Uloge — počev od uništenja transporata da bi se izdaja pravdala gladju — pa do pregovora u Budvi - bile su dobro podijeljene: ali su glumci krvave drame tragično odigrali njene posljednje činove. Dva pelivana nijesu mogla igrati na jednom konopu. Živi su i Salis i Potapov, pa će i oni reći svoju.

 

Ljudi od pera i nauke, naročito oni koji nijesu pjevali i pisali u žanru pjesnika i književnika šesdesetih i sedamdesetih godina, nemilosrdno su potcjenjivani i bagatelisani. Nije se imalo obzira ni prema velikom geniju Vladike Rada. Na protiv: težilo se, da se njegovom narodnom evandjelju osujeti prodiranje u najviše narodne slojeve. “Gorski Vijenac”, koji je preveden skoro na sve žive evropske jezike, doživio na srpski devetnaest izdanja, bio predmet religijoznih i filozofskih studija prvih naših i stranih naučnika, u Crnoj Gori, kolijevci svoga autora i gospodara, nije imao čast doživjeti ni jedno izdanje. “Gorski Vijenac” i prvi i posljednji put od njegova postanka, štampan je u Crnoj Gori tek 1913. godine, i to u privatnom izdanju knjižare A. Rajnvajn. Dakle, jedan posrbljeni Njemac, Rajnvajn, inače dobar patriota, imao je više simpatija i pijeteta prema vladici – pjesniku, nego li njegovi krvni srodnici.

 

Dok su se ovakvom mjerom mjerile dobre knjige i dobri pisci, dotle su trivijalni i banalni produkti, koji

nijesu imali ništa zajedničkoga sa savremenom literaturom, izdavani, s godine u godinu, o državnom trošku, i njima na silu boga bombardovala naša i suviše primitivna i neknjiževna publika. To i jest jedan od glavnih uzroka, što Crna Gora, sve od smrti vladike Rada, pa do danas, nije imala, ni mogla imati, svoje prave i izradjene književnosti. Pojedinci, koji su pokušavali, da dadnu od sebe glasa, ili su njihova djela konfiskovana, sa najvećega mjesta, protiv odredaba nazovi “zakona o štampi”, bez da su redovnim putem autori optuživani, ili su sami pisci izvodjeni lično na strašnom sudu – pred Krunom, koja ih je, na njoj svojstven način, sudila, ili za njih naročiti – prijeki sud – formirala. Takvo priznanje za prosvjećivanje svoga naroda, izmedju ostalih, iskusili su: Živko Dragović, profesor i državni savjetnik, zbog “Kratke Istorije Crne Gore”; Andrija Jovićević, učitelj i narodni poslanik, zbog “Slika iz Ceklina”; Djordjije Dragović, major u crnogorskoj vojsci, zbog “Junačkih Pjesama” i t. d.

 

S druge strane bivalo je slučajeva, da se usprkos relativno dobrim piscima, i iz drugih veoma komičnih, neozbiljnih, sebičnih i odvratnih pobuda, - naročito hvale, čak i nagradjuju produkti najobičnijih mediokriteta naše sive i memljive svakidašnjice – ljudih bolesnih mozgova, koji bi se u svakoj kulturnoj zemlji morali ili podvréi analazi psihijatara, ili staviti u dužnost cenzuri, da njihova patološka preklapanja, u interesu narodnog morala i ukusa, briše sa pozornice. Jest, tako bi trebalo! Ali: kad ne bi bilo pigmeja, sjaj “velikana” bio bi pomračen: i na posljetku, kako bi se inače moglo paradirati, i u tom i u drugom pravcu, sa onim klikom samoživih krunonosaca: “L'etat c'est moi” – “ja sam država”.

 

Naposljetku, urodjena osvetoljubivost, do zla boga razvijena požuda za bogatstvom, lični sukobi s ljudima najobičnije vrijednosti: grubi ispadi na javnim mjestima: prisvajanje cjelokupne državne vlasti u svoje ruke; negiranje sudske nezavisnosti: stalne optužbe za uvrede neprikosnovenih ličnosti; vršenje čiste cenzorske dužnosti nad činovništvom; ismijavanje i seljačko nadmudrivanje: lozinka: zavadi pa vladaj, i masa drugih poroka iz intimnog života, – u veliko su otudjivali i najodanije elemente od prestola. U duši vladarevoj, predposljednjih godina njegova života i rada, bilo je nečega negativnog i anarhističkog. Taj fakt priznavala je i njegova najbliža okolina i njegovi lični ljekari. Duž čitave zemlje, mjesto onoga oduševljenog, iskrenog i instinktivnog, ali davno sahranjenog:

 

“Sve za slavu Boga milosnoga,

A za zdravlje knjaza svijetloga” –

 

čuo se na sve strane, u svakom i najmanjem kutku samo: teški, očajni ropac, srdžba, ropska mržnja, kletva i anatema. To je istina, velika istina, koja je i najobičnijem Crnogorcu poznata.

 

Crnogorska vojska — milicija, nije nikada predstavljala jednu kompaktnu snagu i cjelinu. Crnogorski oficirski kor, stalno je bio podijeljen na dva tabora – izmedju dva naročito stvorena rivala, izmedju generala: Mitra Martinovića i Janka Vukotića, patentiranih crnogorskih ministara rata, inače bliskih srodnika crnogorskog dvora. Uz Mitra, kao uz čovjeka od karaktera i poštenja, duha i poleta, bila je elita oficira: uz Janka, koji je imao bogatu maštu, antimitrovci i njegovi srodnici.

 

I dok se Mitar, i kao najsposobniji crnogorski general, i kao junak i kao čovjek, tečajem i balkanskog i evropskog rata, stalno maltretirao, vrijedjao i ponižavao, Janko se, njemu usprkos, naročito dizao, nagradjivao, slavio i veličao. Viteške i patriotske grudi Martinovićeve, nije krasio ni jedan crnogorski orden, za ratne zasluge. Medjutim, prilikom svoga polaska za Rusiju, tečajem 1915. Godine, Martinović dobiva ratna odličja i od srpskog prestolonasljednika i od ruskog cara. U mjesto da takva pažnja i priznanje, sa najvećih mjesta, osvijesti zvanično Cetinje, naprotiv, ona je raspalila još veću mržnju, pakost i osvetu prema Martinoviću.

 

Tragika Krune ležala je velikim dijelom u krvi i duši njenoj. Neozbiljna i vašarska publika često puta uspije, da razmazi i velike duhove. Ljudi prosječnog znanja i obrazovanja, koji uobraze da su neka viša bića, opasni su i po narod i po državu. Čovjek, koji sistematski negira svačije vrline i sposobnosti, ili je sam umni pigmej, ili je njegova duša rastrovana zavišću. Kineski zid, koji razdvaja Suverena od naroda, jedna je od najvećih i najopasnijih kobi, i po Suverena i po njegov narod. Crnogorski Suveren, tek u dvanaestom času mogao je čuti iskreni glas svoga naroda. Njegova okolina stalno je uspjevala, da taj glas ili uguši, ili omalovaži. Jedna privilegovana, van zakona stavljena i neodgovorna, grupa, iz te okoline, raznim putevima i kanalima, uvredama i denunciranjima, otudjila je od Krune i onaj neznatni broj njenih pristalica. Zemljište za takve i slične mahinacije bilo je i suviše podesno, obzirom da je i fosfor mozga već bio istrošen.

 

Sem toga i domaće nesreće: antagonizam medju braćom, ekstremnost jednih, malodušnost i hamletska neodlučnost drugih; familijarna interniranja, bježanja, uzajamna podmetanja, miješanja u poslove vrhovne državne vlasti, favoriziranja ličnih miljenika, nagradjivanja jednih usprkos drugih i još, mnogo drugih škakljivih činjenica, iz oblasti intimnog života, – buru narodne mržnje podizali su do kulminacije. Onaj stari nimbus, koji je Kruna nekad uživala, posve je iščeznuo. Srpski narod u Crnoj Gori, u najnovije vrijeme, apsolutno ništa nije vezalo prestolu. Istina, stari Suveren mogao je napabirčiti još par neuračunljivih prijatelja i propalih egzistencija, koje je izbacio stomak Evrope: dok su njegovi sinovi bili lišeni i jednog iskrenog prijatelja i savjetnika u čitavoj zemlji. Takvo raspoloženje prema njima, bilo je prirodna posljedica njihova čitavog života i rada. Hrdjavo domaće vaspitanje, povladjivanja nedozvoljenih radnja, u doba bujnosti i nestaloženosti, kad srce djeluje, a razum nijemo ćuti, sveti se čovjeku do posljednjeg časa. Ljudi, koji se puste, da ih nosi bujica života – robovi su svojih požuda.

 

Težilo se, nema zbora, odmah čim je stalo tonuti sunce sa horizonta, za rehabilitacijom. Pribjeglo se pisanju stihova, u čast i slavu crnogorskih plemena. No, i taj sistem nije mogao uroditi dobrim plodom. Naša je narodna masa i suviše sentimentalna, častoljubiva i ambicijozna. Nema jednoga bratstva u Crnoj Gori, koje se ne gordi i ponosi sa heroizmom, karakterom i poštenjem predaka svojih. I dizati spomenike vitezu jednoga bratstva, a preko zasluga vitezova drugih bratstava prelaziti ćutke, neka čak i vrijedjati, bilo je i suviše fatalno. I da nije tvorac “Novih kola” i “Hajdane” ... (ova posljednja iselila je nekoliko uvrijedjenih porodica iz Crne Gore) griješio – u dizanju, precjenjivanju i potcjenjivanju svojih junaka i plemena, iz kojih su ponikli, – njegov rad, i inače, obzirom na psihu našega naroda, – morao mu je donijeti negativne rezultate.

 

*

 

U glavnom: državni autoritet Crne Gore, u oči njene katastrofe, sveden je bio ispod nuliteta. Silnika vrijeme stvara kukavicom, a roba diktatorom.

 

Stari crnogorski kralj, na veče svoga života, spao je na te niske grane, da je morao trčkarati od grada do grada, preklinjati najobničnije ljude koji su mu do juče ljubili skute i rukave, da se ne bune i da budu poslušni. Kakvo poniženje za jednog poluvjekovnog autokrata, u čijoj se zemlji nije smjelo ni misliti, a kamo li govoriti, što je njemu neugodno bilo.

 

Dakle, – kralj je, i inače, pred orkanom narodnog gnjeva, koji se u svoj silini pojavio, tek poslije lovćenske katastrofe, — morao bježati iz zemlje, za koju je nekada bio božanstvo, a danas mrtvo biće. 

 

U ostalom, svi ovi prelomi i kontrasti u političkom životu crnogorskih upravljača ni najmanje ne iznenadjuje ljude, koji iole poznaju istoriju. Mi znamo, da je Luj XVI., koji je odmah u oči francuske revolucije, pokušao ukloniti onu grupu trećeg staleža, koja je u istini predstavljala narodnu francusku skupštinu, pošto je buknula revolucija i osvojena Bastila, dakle u razmaku svega tri nedjedje dana, pred tom istom grupom padao ničice i molio da ona povrati mir u zemljil...

 

Politika crnogorskog Suverena vjerna je kopija Kralj Milovanove politike. Pa ipak kod Milana je bilo više muževstva, znanja i kavaljerstva, više otvorenosti, iskrenosti i priznanja – svojih nedostataka.

 

Ko se još ne sjeća one Milanove javne ispovjesti pred Taušanovićem i drugim radikalskim prvacima:

“Kad sam stupio na vladu, bio sam još dete. Ovaj čovek (pokazuje na Ristića), bio je tada u Srbiji sve i sva. On me je mnogom čemu učio, a i ostale učitelje i adjutante postavljao je on. Nije prošlo mnogo vremena, ja sam počeo doznavati i takve stvari koje nisu bile za nežne detinje godine. Ono što sretni ljudi doznaju od 21 do 25 godine, ja sam veé znao u 13 i 14. - Nije prošlo mnogo, a Ristićevi ljudi naučili su me, da se prvo nevino kartam, a posle i kockam. Počeo sam rano igrati na velike sume. Sedeo sam po čitave noći za kartaškim stolom, a sutra sam imao bunovnu glavu...

 

... U to isto vreme, opet po učenju Ristićevih ljudi, počeo sam po malo da pijuckam, a posle da pijem i najjača pića. Sedelo se redovno, kartalo i pilo dugo u noć, često i do zore, a tome je uvek sledovao mamurluk i krajnja zlovolja. Ove pijanke i terevenke malo po malo napraviše me nervozim, a bio sam zdrav kao dren. Dok sam bio još mlad, državne poslove Ristić je od mene redovno sklanjao, a posle sam od njega naslušao se mnogo crnih priča o narodu...

 

... Njegove savete ja sam upravo gutao, jer me je moja okolina učila, da je Ristić veliki državnik, genijalan čovek, i da bih i ja i zemlja propali, da slučajno on umre ili sidje sa uprave. Kad sam došao malo sebi i počeo samostalnije da mislim, ja sam uzimao i druge ljude za ministre, ali su gotovo svi išli tragom Ristićevim. Svi su bili laskavci i dvolični.

 

Moj neuredan život i neprestano trenje sa narodom napraviše me do zla Boga nervoznim.

 

Pravio sam pogrešku za pogreškom, vredjao najbolje ljude i tako navukao na se mržnju celoga naroda. Ja to sve vrlo dobro uvidjam, ali sada ne mogu iz ove kože u drugu.

 

Ako sam tiranin, zloćud, bezdušan, nepoverljiv i nervozan, to možete zahvaliti samo ovome čoveku – (pokazujući Ristića. – Ako u meni ima ikoja dobra strana, to je opet zasluga ovoga čoveka.

 

Sve što je na meni dobroga ili rdjavoga, to je rezultat Ristićeva rada. Ako je zemlja patila zbog mojih grešaka i mojih rdjavih strasti, to je krivica Ristića, koji me je ovakovim izradio. Jednom reči, — Ristić je bio moj zao duh, koji me je stvorio ovakvog, kakav sam sad. Držim, da sam Vam dovoljno i sve iskreno govorio ...”

 

Kakva sličnost i u privatnom životu dvaju srpskih kraljeva. Ipak Kralj-Nikolina ispovijest bila bi mnogo veća i drastičnija, gnusnija i antinarodnija. Nema zbora i on je imao u predvečerje svoga života zlih duhova, koji su ga nosili u naručja i sa visine prestola bacili u najprljaviju kaljužu. No ti su duhovi u većini bili krv krvi njegove. Pa ipak: pravna i moralna odgovornost pada neposredno na njega. Faktične odgovornosti opet bi pale na njega i njegov dom.

 

I ako u minijaturi, u Crnoj Gori, zacario se bio istovjetni nemoral – kao u oči raspada rimskog carstva. “Pošto se jelo, da bi se bljuvalo, a bljuvalo. –  da bi se i dalje jelo” –, nije bilo lekara, koji bi mogao izliječiti bolesnika na umoru. Postiglo se – što se nije željelo; jer se tako htjelo i radilo. Malo paradoksalno, ali istinito.

 

Odmetnici turske carevine, zaostatci srpske gospoštine koji su se sklonili u kamene crnogorske gore i otuda dobili ime “Crnogorac” – više od dvije stotine godina kovali su mačem i palošem krunu za jednog srpskog kralja, dok je naposljetku nijesu sakovali. Taj kralj je, uz najagilniju saradnju svoja tri sina i jedne ćerke, tu krunu smrvio i pod noge bacio. On je time, naravski bez dobre namjere, učinio jedno dobro djelo za šire interese srpskoga naroda.

 

Kakva indentičnost u slavi i tragici? Ivan-beg savio je svoje gnijezdo pod Orlov Krš 1484. godine. Njegov sin Djuro, sprijateljivši se sa Mlečićima, te služeći interesima Mletačke Republike, to je gnijezdo – razvio i postao mletački zatočenik.

 

Vladika Danilo Petrović pošao je stazama Ivan-begovim, a njegov praprasinovac?...

 

                                                                           Mićun M. Pavićević