среда, 20. април 2022.

Mićun M. Pavićević - Običaji

 




Običaji  

(Katunska nahija u Crnoj Gori)  

Mićun M. Pavićević  

 

 

Božić  


Već početkom, decembra počinju pripreme, da se dočeka sto  svečanije Božić. Zaklata je svinja, a sa njom bar dva »sitna brava«  (koza ili ovca), i stavljene da se suše, »da se imadu sa čim omrsiti  na taj dan« i da im ko koga njihova ne mogne prekoriti: »Ti se ni  na Božić ne omrse.« Isto tako se vodi velika briga i da se imade  pića, a naročito vina. U Dobrskom Selu nema kuće, koja nema  loza, i svak se čuva od domaćega vina, da se njim prelije badnjak  — to je birićet za loze.  

Kada se je obezbijedilo sa jelom i pićem, vodi se briga i za  ogrev, jer je grehota tih blagih dana ikakov posao raditi. Zbog  toga se donese puno hrastovih drva, koja se ostavljaju za Božić.  Ova se drva zovu »badnjarice«. Svejedno je baš, koji će se dan  donijeti badnjarice u mjesecu decembru, ali se pazi, da budu što  prije donesene, da se prosuše. Njihov broj nije ograničen: što ih je  više, to bolje, ali ih ne smije biti manje nego je muških glava u  kući, obično ih je 7 ili 9, a ređe 11. Pazi se, da budu mlada i vitka  hrastova stabla težine 25—30 kila. One se ne sijeku kao obično  drvo, nego se »zabadnjače«. Da bi se zabadnjačilo, treba drvo sjeći  koso i siječe se do srca (sredine) drveta. Onda se tu prestane sa  sječom pa se prijeđe na protivnu stranu, da se i sa druge strane  zasiječe, ali taj zasjek ne smije biti na istome mjestu, nego oko 10  cm niže. Kad se i sa te strane zasiječe do srca, drvo samo pada i  rascijepi se za onih 10 cm, koliko i u sredini ostaje ravne površine.  

Badnjarice ne donose žene, nego samo muškarci, a u onoj  kući, gdje nema muškarca nego udovica ili su djeca još maloljetna,  donesu ih komšije ili neko od rodbine. Ko se računa za dobrotvora  te kuće, taj i donese, to ne mora biti jedan, nego i više  njih. Kod  donošenja badnjarica kod kuće ne vrši se nikakav naročiti obred. 

Badnjarice se ne postavljaju gdje i ostala drva, nego se prislanjaju  uz kuću, i to uz stranu, gdje su vrata. Badnjarice se mogu donijeti  i na sam Badnji dan, ali se ti ljudi računaju za nemarne.  

 

Badnjak se bere na Badnji dan u zoru i donese se kući, kada  sunce graniva. I badnjak je od hrastova drva i zabadnjači se kao  i badnjarice samo dva puta, t. j . kada padne na zemlju, opet se  presiječe na sredinu na zabadnjačeni način. Krajevi onog presjeka  na sredim ostaju jedan kod drugoga, a vrh se okrene ka korijenu.  Tako se poveže vrh uz badnjak. Nosi se tanjim krajem badnjaka  naprijed, t. j . onim presjekom na sredini, a deblji kraj badnjaka i  vrh ostaju ostrag. Kad se donese kući, ovaj se presjek u sredini  osloni na zemlju, a badnjak se prisloni uz vrata, tako da dođe na  više deblji kraj badnjaka i njegov vrh.  

 

Badnjak donosi samo domaćin kuće, a ako je on iznemogao,  to radi njegov zamjenik. Kad ga je prislonio uz kuću, okitio ga je  lovorikom, kostrinom, bršljanom, a kite ga nerandžama i jabukama.  

 

Domaćina srijeta domaćica na pragu od kuće sa pšeničnim  kolačem i bocom vina. Ona stoji na pragu i prije nego je on stupio  nogom na prag, naziva joj: »Dobro jutro i čestit ti Badnji dan.«  Ona mu odgovara: »Dobra ti sreća, i s tobom zajedno i ovi i drugi  i svaki blagi dan.« Zatim mu daje da grizne kolač sa jednog kraja  i kaže mu: »Vo imja oca«, zatim okrene protivnu stranu i kaže  »i sina«, onda na trećem kraju: » i sjatago duha« i na četvrtu:  »amin«. Tako je učinjen krst od ugrizanja. Kad je rekla »amin«,  predaje mu kolač u ruke i dade ш bocu vina, da okusi i od njega.  Ovaj je kolač načinjen na Tucin dan. Toga dana se prave i kolači  za djecu, koji su u obliku krsta, srca i kopnja, da budu dobri hrišćani, dobra srca i junaci. 

 

Na Badnji se dan užurbano radi, tako da bude sve u pripremi, da se za sva tri dana Božića nema što raditi. Badnji dan se sve do uveče ne razlikuje od ostalih dana osim  što se post pojača još više. Ne stavlja se u jelo čak ni zejtin. Kada  počne da se spušta mrak, onda i počinju obredi.  

 

Naročita se pažnja poklanja stoci, da se sa njom izvrše svi  obredi, jer se je i Hristos među stokom rodio. Kada se dogone  s paše, na vratima stoje sa unutarnje strane dvoje čeljadi sa zapaljenim svijećama, da između voštanih svijeća prolazi stoka. Na prag  staje se popriječi kosijer, pa preko njega mora proći sva stoka.Kosijer se stavlja zbog toga, jer je to glavni alat čobana, a i što je  od gvožđa, pa od gvožđa bježe zli duhovi.  

 

Kada se je smirila stoka, onda se pristupa loženju badnjaka Prije nego je izašao domaćin kuće, da ga unese, zapale se voštane  svijeće i unese se vreća pšenične slame. Svijeće moraju držati dvoje čeljadi sa obadvije strane vrata, a od slame uzme iz vreće i postavi  dvije hrpice na dva suprotna kraja od ognjišta, tako da kada unese  badnjak, da ne počine na zemlji nego na slami.  

 

Kad je izašao iz kuće domaćin, sva čeljad moraju biti na nogama, a muškarci poređani po starješinstvu, bliže vratima onaj, koji  je stariji. Domaćin presiječe vezu, koja je vezala vrh i badnjak, pa  unese samo badnjak, a vrh ostavi. Badnjak uzme na ruke i unosi  ga tanjim krajem naprijed. Pri ulazu na vrata treba da uđe prvo  desnom nogom i kaže: »Dobro veče i čestito vi Badnje veče.« Svi  mu odgovaraju: »Dobra ti sreća i s tobom zajedno i ova i druga i  svakoga blagoga dana.« Zatim polaže badnjak prekosred vatre, koja je jako podložena suhim drvima, da bi se mogle brzo zapaliti  badnjarice.  

 

Kad je domaćin položio badnjak na vatru, izlazi njegov nasljednik i on na isti način unosi vrh od badnjaka. Isto onako pozdravlja pri ulazu i isto mu onako odgovaraju. Vrh od badnjaka  ne polaže se na vatru uz badnjak, nego unakrst preko badnjaka.  Isto se to radi i sa badnjaricama, koje unose po redu muškarci sa istim pozdravima kao i badnjak. One se kao i vrh polažu unakrst  preko badnjaka a jedna uz drugu.

  

Badnjarica se lomi na paran broj, obično 7 ili 9. Jedna se  ostavi za »Mali Božić« (Novu godinu), kada se loži uz slične  obrede.  

 

Kada su sve badnjarice unesene i naložene, domaćin prosipa  slamu pored vatre. Zatim uzima pogaču, na koju je pri miješanju  udaren proskurnjak. Preko te pogače prelije vino na jednom kraju  badnjaka i kaže: »Badnjače veseljače, ja ti dajem vina i pogače, a  ti nama i vina i pogače i svake dobre i plemenite sreće.« Ovo ponovi  i na drugoj strani ognjišta i badnjaka, zatim prelijeva badnjarice  pa preko ognjišta učini krst sa vinom u četiri njegova ćoška.  

 

Kad je svršeno sa prelijevanjem, sam srkne vina sa riječima: »Zdravi mi i svi bili i dao Bog i njegovo Roždestvo, da ga  dočekivamo za dugo i za mnogo u časti i poštenju, u zdravlju i  veselju, u slozi i ljubavi sa svom braćom i družinom i sa svakim, ko od nas imao ikakve ilake.« Svi mu odgovaraju: »Da Bog da.«  Onda predaje vina najstarijemu muškarcu, da i on srkne, pa svima  redom.  

 

Kad su svršili sa vinom, domaćin još nije ispuštao onu pogaču  iz ruke, nego je sada lomi preko, glave: pravo namjesti glavu na  sredinu, navuče rukama ravnomjerno. Kad je prelomio, gleda, koje  je veća polovica, da li ona u desnoj ili lijevoj ruci. Ako je komad  ostao veći u desnoj ruci, onda će biti bolja iduća godina nego je bila  prošla, a ako manji, biće gora. Zatim poljubi presjek i zagrize  zalogaj, pa onda predade nasljedniku. Ovako poljube i založe svi  ukućani.  

 

Domaćica postavi naćve (u kojima se mijesi hljeb) na slamu  pored vatre, a u njima sud za jelo.  

 

Ona pogača, preko koje se je prelijevao badnjak, razlomi se,  da se pojede za večeru.  

 

Prije nego su sjeli za večeru, očita se molitva »Oče naš«. Za  to vrijeme gore voštane svijeće. One svijeće, između kojih je unesen  badnjak, prelijepe se za vratnice, da tamo dogore. Jedna je zabodena u pogaču, gdje i stalno ostaje, a jednu drži domaćica. Onu,  sto je držala domaćica, uzima domaćin, poljubi je u sredinu i na to  mjesto, gdje je poljubio, dodirne je čelom. To isto urade sve ukućani. Zatim sjede da se večera. Na Badnje veče se ne sijeda na  stolice, nego prekrštenih nogu na slami.  

 

Za večeru se priredi pirinač, a pospe se medom. Još dođu  razna voća kao jabuke, orasi, šljive i drugo. Radost je, kada vatra  jako plamsa i kada puckara. Vjeruje se: kome jače vatra gori, da  je ta kuća i srećnija. Nema bojazni, da će se od tolike silne vatre  i kuća zapaliti, jer je Bog čuva. Ta vatra ne zapaljuje, čak se  vjeruje, da se ni verige nad ognjem, koje stalno liže plamen, ne  zgriju, nego ostanu hladne.  

 

Preko badnjaka nije slobodno da prijeđe žena, dok ne prijeđe  muškarac, jer bi se ubuduće u toj kući rađala samo ženska djeca.  Djeci se daje da bacaju kestenje u vatru, pa gataju, kakav će porod  imati: ako pucaju kestenji, rodice se muška djeca, a ako ne pucaju,  onda ženske.  

 

Kome badnjak prvo pregori, u toga je i vatra bolja, t. j . taj  je srećniji, a svak bi htio da je srećniji od drugoga, zbog toga stalno  vatraljem džarkaju badnjak. Kad je badnjak pregorio, izađe  domaćin kuće na prag kućni i puca iz revolvera. Tako se u neko doba noći čuju puške na svaku stranu. Kada je badnjak pripravan  da pregori, domaćica stavi crijepku na vatru, kao da će da peče hljeb, i kad je već pregorio, stavlja je u upretnjak, gdje se peče hljeb, a domaćin odvoji ugljeve od badnjaka i namjenjuje ih zašto će  koji: ovaj će biti pšenicu, ovaj drugi rumetm, treći pasulj i t. d. Za sve pomene usjeve. Kada ih je postavio na crijepku, domaćica ih  pokrije sačem i nagrne vatrom, kao da je zapretala hljeb da se peče, i tako ostaje do ujutro, da ga domaćin po ugljevima gleda, kako  će mu što iduće godine ponijeti, da toga i više zasije. Ako je ugljev  pretvoren u pepeo, rod će biti dobar, a ako je crn, biće rđav. 

 

Poslije večere pjevaju se pjesme, a najviše pobožne, a i vesele.  Svi ukućani pjevaju, a naročito djeca. Uveče se navjesi pinjata  napunjena kastradine i pršute; ali mora biti i crne kobasice (napunjene svinjskim mesom). Kad se je navjesila pinjata i počela da vri,  potrlja se onaj spoljni gar na njoj, pa ako se pojavi po njoj puno  onih sitnih iskrica, t. j. ako gori onaj gar na pinjati, biće i para  te godine. 

 

Na Badnje veče ne sjedi se tako dugo, jer treba ujutro rano  ustati, da se ide u crkvu. Svi polijegaju na svoja mjesta, a domaćin ostaje da čuva badnjak. On za svo vrijeme sjedi na slami pored  vatre, da se ne ugasi. Badnjarice ne spotiče, nego ih samo bolje  pribija jednu uz drugu, ali badnjak ne dira nikako, sve dok se na  Božić izjutra ne vrate iz crkve.  

 

Na Božić se ujutro ustaje, kad zazvone na crkvi prva zvona,  a to je oko 2 sata poslije pola noći. Kad su ustala čeljad, ne čestitaju  Božić jedno drugome, jer se »ne valja«, dok pop sa crkvenih dveri  ne kaže:»Hristos se rodio.« Kad zazvone druga zvona, ide se u  crkvu, i to svi odrasli, samo ostane jedno, koje će čuvati vatru.  

Treće zvono oglašuje, da je počela leturđija i crkva je uvijek  dupke puna. Kad je sveštenik završio leturđiju i rekao: »Hristos se rodio«, onda izlaze iz crkve i mirobožaju se, t. j . svi se među  sobom po tri puta poljube uz riječi: »Hristos se rodio« i odgovor:  »Voistinu se rodio.«  

 

Grehota je toga dana ma sa kim biti u omrazi, pa se treba  javiti i mirobožati i sa neprijateljem; ako se toga dana ne pomiriše,  znači, da neće nikada.  

 

Kada se vraćaju kući, a to je u zoru, onda se dozivaju domaćini kuće, pored čijih se kuća prolazi, i čestita im se Božić. Tada  se i svrate u kuću, »da mu se spotakne badnjak«. 

Pri ulazu u kuću unese se grančica dubova, koje su odsječene  od badnjarice, a skošene na jednu gomilu pored vrata, da kad  ulazi neko u kuću, uzme tu grančicu, da je stavi na vatru. Kad  ulazi u kuću, kaže: »Dobro jutro i čestit vi Božić.« Ukućani mu  odgovaraju: »I s tobom zajedno i ovi i drugi.« Kad je stavio grančicu na vatru, onda dohvati badnjak i malo ga gurne naprijed u  vatru. Tada govori: »Svaka vi sreća naprijed išla kao list i trava  u Đurdevu danu.« Zatim se poljubi sa ukućanima uz pozdrav  »Hristos se rodio« i »Voistinu se rodio«. Nije obavezno, da mu se  šta dade da se počasti, svak ima dosta kod kuće. Ovo svraćanje po  kućama pri povratku iz crkve daje naročitu živost, i to je najživlje  doba Božića.

  

Kada se je došlo kući, onda se kao i u ostalim kućama unosi  grančica, čestita se Božić, spotiče se badnjak i ljubi se sa ukućanima.  Domaćica je već ranije objasnila nekojemu od djece, šta treba  da odgovara na Božić na pitanja, prije nego je ušlo u kuću. Dijete  izađe iz kuće, da i ono unese grančicu, a domaćica zatvori vrata pa  stane za vratima, a dijete (a ne starije i odraslo čeljade, jer je starije  grešno, a dijete je anđeo Gospodnji, pa što ono kaže, tako je) iza  vrata kaže: »Dobro jutro vi i čestit vi Božić.« Domaćica odgovori:  »Dobra ti sreća i s tobom zajedno, a ko si ti?« — »Ja sam anđeo  Gospodnji pa vam nosim mir Božji i svaki birićet.« — »A kad si ti  anđeo, kaži mi, kako ćemo biti ove godine sa zdravljem i srećom?«  Dijete odgovara onako, kako je naučeno, a pita ga sve ono, što bi  željeli da im se desi u toku te godine. Dijete odgovara, razumije se,  samo povoljno. Kad je završeno došaptavanje kroz zatvorena vrata,  puste ga unutra.  

 

Na Božić ujutro djeci se dade da okuse najprije ribe, da budu  zdrava kao ribe, a zatim im se daje crne kobasice. Djeca su toga  dana najslobodnija, jer znadu, da neće biti kažnjena. Na Božić se  dijete, a ni odrasli ne smije udariti, pa ni u šali, jer će mu na to  mjesto izaći čir, gdje ga udare.  

 

Kad se je čestitao Boži kod kuće, ide se u komšiluk i kod  rodbine da se čestita.  

 

Božiće se želi provesti u prijatnom raspoloženju i u što većem  krugu, a naročito to pazi rodbina. Zbog toga se »polaze« redovno  podijeljena braća, a ako tih nema odijeljenih, onda bliži rođaci, t. j .  čitava familija prijeđe na prvi dan Božića u bratovljevu kuću.  Samo se pazi, da se kod kuće ne ugasi vatra pod badnjakom. Tu čitavi dan jedu, piju, zabavljaju se, a sutradan prijeđu kod drugoga  brata. Ako je ove godine prvi dan slavljen kod starijega brata, a  drugi kod mlađega, do godine će biti obratno. I ako su tri brata  familije, sva tri su prvoga dana kod prvoga, drugog kod drugoga,  trećega dana kod trećega brata, a to zovu »polaženje«. Na ovim se  gozbama jede i pije bez mjere i ne smije se ni pomisliti na neku  štednju, a to za sva tri dana Božića.  

 

Ni na prvi dan Božića ne smije se ni stoka zaboraviti. Čoban  na Boži ujutro pođe među stoku i njoj čestita Božić. Ponese u  rukama jedan šipak i zakopa ga pod prag od staje, da bi stoka  bila puna torina košto je šipak zrna.  

 

Prvoga se dana obično ne udaljavaju od kuće, nego samo u  rođake i komšije. Ako je lijepo vrijeme, onda se »začne oro« i igra  se na nekom guvnu za to podesnom.  

 

Drugi dan Božića dolaze odive u rod, pa to bile da su mlađe  ili starije, i sa sobom povedu mlađu djecu, koja ne mogu bez majke. Pa i ako je odiva udata u istom selu, opet noći kod roditelja, a ne  vraća se kući. Sa sobom iz doma u rod ponese neke darove, kao  plećku, pršutu, voće i tome slično, »da ne ide u rod praznih ruku«.  Rod je pri povratku tako isto dariva. Odiva se osobito rado dočeka  i pazi se, da je što bolje ugoste i da se prijatno osjeća, da zna, da  ima gdje doći i da se sa tim ponosi. Odiva ostaje najmanje jednu  noć u rodu, a ako je mlada i to joj je prvi put, onda do Nove  godine.  

 

Treći dan Božića opada važnost svetkovanja. Toga dana  uveče domaćin vadi zaostali dio od badnjaka iz ognjišta i gasi ga  vinom. Taj zaostali dio pazi se da bude ni manje ni više nego ono  zabadnjačeno parče od oko 10 cm. To se parče badnjaka skloni  obično u upretnjak, gdje se hljeb peče, da se opet zapali na Novu  godinu sa onom badnjaricom, koja je za Novu godinu ostavljena.  I na Novu godinu se ne pusti da cio dogori, nego se izvadi jedno  parče, opet se ugasi vinom i odnese među loze, da bi dobro rodilo. 

 

Za sva tri dana Božića kuća se ne mete, da se vještice ne  pokupe u buništu; tek trećega dana uveče domaćica pokupi slamu  u vreću i počisti kuću. Slama se odnese na njivu, gdje je pšenica, i  tamo se od nje načini krst. Ovaj krst čuva plod, da ga vještice i  drugi zli dusi ne odnesu na tuđu njivu. Ova je slama zato, što je u  pšeničnoj slami Hristos rođen. 

 

 

Mesojeđe i poklade

 

Od Božića do početka velikog posta uz t. zv. Mesojeđe skoro  se ništa i ne radi do jede, sjedi i pjeva u selu, ako nema korote. Odmah poslije Bogojavljenja počinju sijela, iz jednog domaćina u  drugoga, birajući u onoga, koji ima prostraniju kuću za horo.  Mladež do dan-dva prije oglasi, gdje će u subotu ili nedjelju veče  biti horo, prinesu se drva za ogrev, i tek se večera, prvijenci horovođe već su tamo. Domaćin ih rado prima, ali im prethodno sve  objasni i odredi se reditelj. Znak su dva pucnja puške. Za čas je  puna kuća. Kolo počinje sa pjesmom: »U planine naše svete«, ili  »Pod Ostrogom u planini Knjaz Nikola sabor čini«, ili koja poskočica: »Bijela vila klikovala« — dok se ne zagusti — hvatajući  se u kolu i muško i žensko, koliko prostor kuće dopušta. Iza kola  počinje »horo«: igraju dva i dva momak i djevojka — sve tako,  dok bude dosta. Tu igru prate pjevači pjesmom, dok kolo samo  pjeva i okreće se. Poslije počinju okretne igre, ili odmor, kada pjevač guslar pjeva uz gusle.  

 

Dok kola igraju, dotle stariji oko vatre uz »crveniku vina«  pričaju o bojevima i pjevaju uz gusle.  

 

Tako se provodi do poslije pola noći, kada svi odlaze zahvaljajući domaćinu i pjevajući do svojih kuća. Najviše se hora, kad  dolaze odive, zetovi i prijatelji — kada je u selu prava gozba. Tako  ti prođu Mesojeđe i pojede se ljepše i ljepše uz pjesmu, a Bijelu  nedjelju ostavi se najbolje. Obično se te nedjelje (siropusna) jede sir (bijeli smok), skorup i riba, a na Poklade bijele — najbogatije.  Po varošima ima maskarada i uz najveću svečanost spali se »karnoval«. Ako je selo veće, i tamo se prave maškare, inače sakupe se  na »guvnu«, iznese se vino, pije se — igra do mraka, a o večeri  gdje se odredi horo — do zore.  

 

 

Post

 

U novije doba, a osobito nakon ratova, post je bez razlike  veoma popustio. Danas rijetko ko posti četvorogodini post, srijedu  i petak, dok prije onaj, ko nije redovno postio posti, pa vodični  post (5 januara, Krstov dan, Sv. Jovana, Usjek, glave Jov. Krstitelja) i još neke dane u godini, taj nije bio Božiji— poglavito starije  žene. Danas se rijetko nađe po koja starica, koja redovno posti petak  i srijedu, četvoro posta: veliki post, božični (bar tri nedjelje dana), veljegospođinski i nekoliko dana Petrova posta, kao i ona nekolika, zapreštana dana u toku godine. Rijetko je, ali se ipak nađe —  osobito zadušni petak, koga se dana i ne jede skoro ništa. Ima  starijih, žena, koje se ne bi omrsile, pa ma u najvećoj bolesti — u post vjeruje i lako joj je postiti. U prilog postu pričaju: da je neki  zločinac ubio čovjeka i kad su ga uhvatili, pitao ga je kapetan:  »Šta si na ubijenoga našao?« — »U torbi hljeba i sira«, odgovorio  ubica. — »Pa šta si uradio i žališ li, e si ga ubio?« — »Sir sam bacio,  jer je trefila srijeda, a hljeb pojeo. Ne žalim ga, jer se je mrsio, a ja  se mrsim u posti.« — Mnogi su mislili, da je ma što bolje učiniti, nego se omrsiti. Ali, danas se u mnogome popustilo, i mlađi kažu: nije  grijeh, što se pojede, nego ono, te se drugome učini.  

 

 

Uskrs

Najvećma se djeca raduju uskrsnim crvenim jajima, te se  otuda i pjeva:  

Đurđev danak i zelena trava,  

Vaskrsenje i šarena jaja!  

Nakon sedam nedjelja velikog i strogog posta omrs na Uskrs,  prijatan je i jedva dočekan. Na Veliki petak spremaju se jaja, kuvaju se, farbaju te šaraju uz neopisanu dječiju radost. Domaćica  sprema uz jaja slatkiša, a domaćin je nabavio i jagnje za pečenje. U  crkvu je obavezno poći.

 

U staro doba stariji ljudi nakon sedmonedjeljnog posta obično su se na Uskrs pričestili; danas je toga rijetko.  

 

Pred crkvom ljudi se pozdravljaju sa »Hristos voskrese«, ljube  se tri puta, pa postariji i izvade crveno jaje i tucaju se.  Pričaju, da je pred nekom crkvom neki nestaško i mladić bio ofarbao od drveta izrađeno jaje te i potucao svakome jaje i odnio  ga. Kad se doznalo, porodila se svađa, te je krv prolivena, i od  toga doba zabranjeno je tucati se, dok se ne vidi, da li je prirodno  jaje.  

Ljudi se polaze, ali manje nego o Božiću, a djeca, pa i ostariji  igraju se na jaja, valjajući ih na »struku« — naročita igra.  

 

 

Krstonoše

Svaka crkvena opština ili poveće selo, ili pleme, »dižu krste«  jednom u godini počevši od Đurđeva dana do Male Gospođe — na dan crkvene slave (hrama), koji je u tome mjestu. To je dan za opštinu kao krsno ime za domaćina, kojeg se dana stranci (iz.  drugih opština) i počaste.  

 

Služba Božija obavlja se ranije. Narod dođe u svečanom ruvu,,  naročito mladež. Ko je zavjetan, taj donese: vune, sira, rijetko ko  jagnje, što se javno proda i ide kao prihod crkvi. Kad se narod  prikupio i služba se otslužila, zavjetina unovčila, sveštenik izađe,  pozove narod i digne se litija. Crkveni barjak nose brastva po redu,  a često puta počaste i po kojeg gosta, iz druge opštine. Stariji ljudi  uzmu stare ikone, i litija se krene, prvo oko crkve, a poslije u određenom pravcu — kako je to uobičajeno. Urede se dva i dva, prvo muški pa žene. I muškarci i ženske, najviše momci i djevojke  pjevaju: »Krste nose, Boga mole, Gospodi pomiluj!« Pjeva, kako  ko hoće, pjeva sveštenik, pjevaju đaci, i tako se ide do određena, mjesta, gdje se ima vodica zakrstiti, zadržavajući se obavezno na određenim mjestima i čitajući evanđelja. Ako nema seoske stare crkve, pred kojom se krstonoše duže zadrže, onda prođu kroz selo, zaobiđu ga i najzad se i vrate istim redom pred crkvu, odakle su  i krenuli. Pred crkvom, pošto se otsluži Božije slovo, nastavi se  narodno veselje: mladež povede kolo.

  

Mnogi nose i teško oboljele bolesnike, da krstonoše prijeđu  preko njih — tvrdo vjerujući na ozdravljenje. U nekim mjestima  (na pr. u Zeti) čobani natjeraju stoku, da je krstonoše rastjeraju, neki seljaci pak mole, da im se i kroz njivu pšenice prođe ili kroz  vinograde, vjerujući na bolji birićet!  

 

Opštinari, ako je mjesto zakršćanja vodice udaljeno ili crkva  slavljenica, pobrinu se za ručak, poglavito, ako ima gosti iz drugih  sela — te ih počaste, poslije čega nastaje narodno veselje do kasno.  

 

Često puta, ako je ljeto sušno, opština diže krste-bogomolstvo  za kišu, skoro uvijek sa dobrim rezultatom.  

 

 

Krsna slava  

 

Krsno ime - slavu imaju i slave samo Srbi — i to je najveći  dan u porodici, kada na trpezi ima svega u izobilju i ne žali se  ništa, samo da gosti budu počašćeni. To nasljedstvo od starih i  najstarijih vremena — još od doba prijelaza u hrišćanstvo, — ne bi  niko zabatalio, a da toga dana ne počasti i ne napije u slavu Božiju. Najviše se slavi: Nikolj dan, Đurđev dan, Aranđelov dan, Mitrov  dan i drugi sveci, za koji se dan svečari od ranije spremaju, da  ništa ne manjka. Uoči sveca zapali se kandjelo pred ikonom — svijeća, gdje se  čeljad pomole Bogu, i zapali se tamnjan. No prođe u pripremanju  za sjutra.  

 

Rano ujutru čeljade, koje se odredi, uzme punje (vino) i  proskuru (prasforu) i svijeću te odnose u crkvu, a uzme i čitulu, da  pop pri prosnoimidiji spomene i članove pokojnika toga doma.  

 

Ako sveštenik nije ranije došao uoči sveca da prekadi, očekiva  se odmah, poslije službe. Na trpezi čeka ga hljeb — krsni kolač,  svijeća i vino. Pošto se zapali tamnjan, sveštenik počne da čita, a  crkvenjak, koji ga prati, da odgovara. Sva čeljad kućna prisutna su.  Sveštenik pjeva tropar i kondak svecu, nasiječe krsni kola sa  jednog kraja, prelije vinom, a zatim ga uzme i sa domaćinom okreće  ga i pjeva: »Svjati mučenici« i t. d. pa »Zanje likuj i rodi sina« i t. d.  — i najzad prelome kolač, poljube i postave na trpezu. Sveštenik  završi prekadu, blagoslovi, čestita krsno ime i prisutnima dava da  poljube krst i po komad nafore.  

 

Do podne dolaze prijatelji — oni, koji se polaze, i ostaju na  ručku. Oni pak, koji dolaze na čestitanje, ne zadržavaju se dugo i  odlaze u drugog svečara. Svojta i odive dođu dan ranije. Na slavu  se ne poziva niko, osim onaj, koji će biti na ručku, već idu bez  razlike na »piće« (čestitku), naročito po varošima, po cio dan.  

 

Domaćin i domaćica rado primaju goste, počaste ih rakijom,  vinom, kafom, a za mezu svake đakonije, što se samo naći može.  Domaćin toga dana služi gologlav i cio je dan na nogama. 

 

Kad dođe doba ručka, prijatelji posijedaju po starešinsku i  ponovo počnu piti rakiju, dok domaćica ne donese supu — počinje  se jesti. Poslije prvog jela (obično supe) ustaje najstariji u čelu trpeze  i napije u slavu Božiju i sveca — domaćinova krsnog imena, poslije  čega se otpočne i piti vino. Napijanje u slavu Božiju obavezno je i  to je početak piće i razgovora. Ručak teče u najljepšem redu, praćen  zdravicama u slavu sveca a za zdravlje domaćina, pa i po kojom  šalom — zdravicom, — ne zaboravljajući i domaćicu, koja se odmah  javi, zahvali, odzdravi, i ponovo se pije. Ručak se završi sa crnom  kafom, kada gosti ustaju, idu kod vatre (zimi), nastave piće, a tu  se odmah, kao poručeno, nađe i guslar, koji otpjeva prigodnu junačku pjesmu.  

 

Već oko з i 4 sata po podne prijatelji se razilaze (nekad se  tri dana slavilo) i samo mogu ostati odive (kći, sestre i dr.), kojima je  daleko poći, na konaku. Na večeri uvijek je manje ljudi — obično onaj, kome je daleko bilo doći, ili nije imao koga poslati od. domaćih.  

 

Čestitke se primaju do kasno u noć, a po neki navrate se i  sjutridam na t. zv. »potarice« — da vidi, je li što ostalo.  Krsno ime slavi se najbogatije i niko ništa ne žali, samo da počasti. Dok su slavili po tri, pa i sedam dana — opet je lakše bilo nego danas; jer se onda bogato iz »vagana« (drvene zdjele) jelo i  meso (peciva) po trpezi sjeklo. Danas je luksus i svaki hoće da ima svega — a to košta — i domaćin se utroši više nego je kadar.  

 

 

Krštenje

 

Nigdje se tako ne cijeni kumstvo kao u Crnoj Gori, čak se zovu »kume« i daljna svojta. Ima t. zv. »mokro« kumstvo — pravo,  kad se kršćava, i vjenčano, pa i »šišano«. Posljednje je »od nevolje« — kad se iz ma kakvih obzira zove prijatelj, da šiša dijete. Ima još jedno važno kumstvo, a to je kumstvo »od umira« — kad  su kuće u zavadi, ili se zakrviće, pa hoće da ih pomire, te se i  okume krštenjem. 

 

Kad se dijete rodi, ako je zdravo, ne kršćava se odmah, a ako ne — odmah se pozove sveštenik i kum te ga i krste. Kad nema u blizini sveštenika, dijete se krsti u t. zv. »mali krst«.  

 

Krštenje se obavlja ili u kući ili se dijete nosi u crkvu. Sveštenik čita molitve, zaduhne, blagoslovi vodu u kupjeli, razvije  čedo, uzme ga i da ga kumi, koja ga, dok se obred svrši, drži na rukama. Kad se krštenje obavi i čedo okupa vodom te sv. mirom  pomaže i povije, i sveštenik i kum umivaju se te čestitaju roditeljima. Ime novorođenomu daje obično majka — i to se prima. Kum  dariva kumče i ženu, koja ga je nosila, i poslije ručka gosti se razilaze.  

 

 

Ženidba  

 

Prije 90 godina Filip Nikolin Filipović iz Dobrskoga Sela i  Kenjo Stankov Janković sa Ceklina imali su žene bređe. Kako su oba željeli da se oprijatelje, to i riješe, da se njihov porod orodi,  t. j . ako budu muško i žensko, da se vjenčaju, a ako budu oboje 

muško, da budu pobratimi; a ako pak žensko, da su posestrime.  Kenju se rodio sin, a Filipu kći Krste, »koja nije za drugi dom  osim za moj«, kako je rekao Filip, kad je došao Kenjo da uglave svadbu. Krste je bila luda. — Ovo je slučaj vjeridbe »u kolijevku«  ili čak »u trbuh«.  

 

U to je doba žena imala vrlo malo prava za određivanje  sudbine svoga djeteta, nego je sve to bilo očeva briga, ali sada se to  izmijenilo, pa se sve radi u dogovoru, ne samo oca i majke nego i  djece, a u ime sviju njih odgovara otac kao kućni starješina. O  kćeri se više brine majka, a o sinu otac.  

 

Prije nego je djevojka »stasala za udaju«, majka joj počinje  pribirati prćiju i uvijek po nešto odvaja na stranu »za djevojku«, i  za te ženske potrebe ne treba da se raspituju muškarci, jer bi sa  računom sitničarili.  

 

Savu Perovu Jablanu sedamnaest momaka je prosilo kćer mu  Bulu. Momak ga izazvao na strugu od obora i po običaju ga pripita  za djevojku, a on odgovorio: »Ne mogu je ove godine dati nikome.«  Momak se vrati kući i ne ulazeći kod Sava, a djevojka je doznala  tek drugi ili treći dan, da je bila prošena. Ovaj je slučaj bio prije  trideset godina.  

 

Iako djevojka nije potpuno spremna sa prćijom za udaju, ipak  je majka izvodi »na ogled« uz Mesvijeđe pa i prije pazarnijem  danom na Cetinje ili na Rijeku. Nikad neće priznati ni majka ni  kći, da su zbog toga izašle, nego da su došle nekijem drugim poslom  radi kupovine. Kad ne može majka da izađe, onda je pušta sa nekim  od rodbine, ali nikad samu bar za prve tri godine, otkako počne »ići po pazara«. Pri polasku na pazar majka je savjetuje, da se drži stidljivo i ponosno i da se ni s kim upušta u razgovor, »a ako  bude preše (potrebe), umjeće neko mjesto tebe razgovarati«. 

 

Na ovim ogledima nikad ne pristupa ni jedan momak djevojci, pa i da je misli prositi za sebe. On se raspita preko drugih, odakle je i čija je, pa ako je baš voljan, da i ona zna za njega,  uputi joj neku njegovu rođaku, da se porazgovaraju i tako ukratko  dozna štogod o njoj. Kad je već poslao rođaku, ima pola nade, da  ce doći da je prosi. Ako se stvar povoljno razvija, onda i on pri povratku kući »slučajno« pristigne usput rođaku, koja je u društvu sa  djevojkom, da je bolje vidi i čuje. Ovaj »slučajni« sastanak treba da  je vrlo kratak, da se djevojka ne zastiđuje.  

 

Provođenja ljubavi nema ili bar se ne smije znati da je ima.  To provođenje ljubavi može biti samo u tome slučaju, ako su se  jedno drugome dopali, ali nemaju mogućnosti da se zbog siromaštine ili zbog toga, sto ona ima stariju neudatu sestru  pa neće »da je preskače« i da joj gubi narok, ili da on ima starijega  brata. Ako je zbog siromaštine, onda se on žrtvuje i preduzima put  u inozemstvo da zaradi. Bivalo je slučajeva, da su išli u Ameriku na  zaradu, tamo ostajali po sedam godina, a djevojci dao prsten ili  »golu riječ«, pa ga ona čeka i nikome pa ni majci ne kaže, dok se  vrati i dok je od roditelja po običaju isprosi. Kada momak treba da  izvadi prsten, onda ga djevojka vadi iz škrinje i tek se tada zna,  da su bili vjereni. Ovakvi slučajevi nijesu povoljni za roditelje —  kako to da njihova djeca nešto uglavljuju bez njihova znanja! Zbog  toga se radije »daje riječ« nego prsten. Nikad djevojka ne traži  prsten kao garanciju, jer bi to bila uvreda za momka i time bi mu  se iskazalo nepovjerenje, nego ga on sam nudi.  

 

Provođenje ljubavi može biti samo u plemenu, ali ne i izvan  plemena sa nekim, koga ne poznaje od rođenja.  

Ako se dozna, da djevojka provodi ljubav i sa njim se ne  uzme, onda je ostala »bez naroka«. Momka, koji iznevjeri djevojku,  nerado uzimaju druge djevojke. Ne zavisi od djevojke, kada će se  udati, nego kada za nju dođu da je prose. Udaja počinje sa šesnaestom godinom. Preko dvadesetipete je starija djevojka, a kad ima  30 godina, računa se da je »ostaležnica«.

  

Momci se ne žene prije 25 godina, a najviše od 30—35 godina, kada je vidio svijet i postao sposoban »da rani famelju«.  Kad je momak sazrio, a još se nije oženio, kažu: »Niko ga ne  nagoni«.  

 

Ako je zadružna familija pa ima puno čeljadi i muških i  ženskih za rad i ne osjeća se potreba nekoga novoga člana, onda se  je sramota momku istaći, da se ženi. Neko treba da ga »nagoni« na  ženidbu, da se i sam okući. Kad je već »pristao«, pitaju ga, je li mu  se koja dopala, a ako nije, onda mu oni preporučuju djevojke; zatim  ide na pazar »na ogled«. Kad mu se je neka dopala, prvo pita, čija  je, da vidi, je li od familije, koja mu odgovara. Ako joj ne zna  familiju, raspituje se prvo za familiju, kakva je, je li časna i poštena  i da li su bili dobri (junaci), i jesu li svi zdravi, da se preko poroda  ne uvuče bolijest u potomstvo. Osobito se pazi, da joj ko u familiji  ne bude hrom, tuberkulozan ili lud.  

 

Tek kad je familija u redu, onda se može gledati djevojka.  Prvo je pitanje: je li poštena i da se za njom ne »povuku ju rđavi glasovi«. Tek onda dođe njeno zdravlje i ljepota. Vrednoća se  računa kao dobra osobina, ali nije presudna, jer prilika provrijedne  čeljade.

  

Miraz ne samo se ne traži pa tako i ne daje, nego ga i izbjegavaju. Taj novac niko ne želi da mu uđe u kuću, jer se obično  kaže: »Odiva donijela, odiva će ga i odnijeti,« ili: »To je nečija  pustinja, ne želim se njom koristiti.« (Obično se miraz ostavlja  ženskoj djeci, to je »materinstvo«, koje ženska djeca opet nose  sobom, kad se udadnu.) Miraz dobije djevojka, koja nema nikoga  od muške linije, a to je »iskopština«, i tu nema prijatelja, a vjerovanje je, da je grehota trčati na »iskopštinu«, jer će se i sam  iskopati.  

 

Dešava se, da djevojci umru roditelji, a ostane imanje njoj —  pravom nasljedniku. Takva »sirota« da se uda i pođe u tuđu kuću,  njena »očevina« očigledno bi propadala, i tad se ona uda pod  ustavom: da njen muž dođe k njoj, na njeno imanje, da tu u zajednici žive. To se zove »domoženstvo«. Na ovakvog zeta — mladoženju ne gleda se lijepo, ma da on ništa ružno nije učinio. O svima ovim osobinama je otac raspitivao i mjerio im vrijednost pa je odlučivao, što se može zanemariti, a što ne. Sin se nerado  ženi preko volje očeve, jer je otac iskusan i gleda u budućnost, a čovjek  se ženi za porod, »da mu se trag ne iskopa«, a ne samo da ima ženu.  Grijeh je ostati neoženjeno, jer je to Božja volja, pa je čovjek dužan  tu volju ispuniti, a i da mu ima ko za na taj svijet svijeću pripaliti.  Kada su skupljeni svi povoljni glasovi za djevojku, onda  polaze da je prose.  

 

Prosidba se vrši na dva načina: ili se pripita za djevojku,  pa se kasnije vrši prstenovanje i uglava (svadbe), ili se odmah prosi  i prstenuje, a naknadno se uglavi svadba.  

 

Kad je djevojka iz istog plemena, pa momka znadu i djevojka  i njeni, onda se za djevojku »pripita« i ide sam otac, jer je momak  suvišan — znadu ga. Otac — a ako nije otac živ, onda stric bliži  ili daljnji — ide da pita za djevojku. Obično se polazi pred veče,  kad su svi kod kuće. Prvo se raspita, je li domaćin kod kuće, pa tek  onda ulazi. Kad je ušao u kuću, odmah pošto je nazvao »dobro  veče« a prije nego je sjednuo, kaže: »Vi imate djevojku za udaju, a  ja sina (sinovca) za ženidbu, pa ako htjedne Bog, da budemo prijatelji.« 

Ne sijeda se zbog djevojke, jer kad bi prosac sio, onda po  vjerovanju ne bi više nikad ni jedan došao, a grehota je djevojci  stati »na narok« — zbog toga prvo pitaju pa sijedaju. 

 

Domaćin rijetko kad dade odmah odlučan odgovor, nego  kaže: »Sjedi, pa da razgovaramo, a kada se spoznamo, onda ćemo  se dogovoriti.« Na to otac sijeda i stalno razgovor okreće na tu stranu. Sramota ga je, da se sam hvali, ali iz okola kao slučajno  ispriča sve, što imaju. 

 

Pri polasku pita otac: »Hoćete li mi odgovoriti što za ovo,  što sam dolazio?« Oni mu kažu: »Poručićemo ti u prvu subotu na  Rijeku« (ili u petak na Cetinje).  

I prije nego su odgovorili, zna se, kakav će biit odgovor. Ako  je od djevojačke familije došao na pazar više nego jedno, znači  povoljan odgovor. Tada se i rodbina momka prikuplja na jedno pa čekaju, kada će se sastati očevi, da i oni ostali sa njima pođu u  kavanu. Djevojčin otac kaže: »E prijatelju, neka nam bude srećno  i birićetno!« Onda se tu časte, a i prisutne časte. Tu ugovore, u  koji će dan biti prsten i uglava.  

Ako je nepovoljan odgovor, onda otac djevojčin kaže: »Od  onoga, što smo razgovarali, nema ništa.« Ako ne poznaju momka,  onda on ide sa ocem ili stricem da pita za djevojku. Sa njima može  poći i neki daljnji (rođak, kome je zadaća da hvali i ističe dobre  strane momka. I u ovom se slučaju ponovi sve kao i ranije. Ako su  pak riješeni, da je ne dadu nikako, onda se izgovaraju, kako »nije  djevojka spremna« ili »ne možemo je ove godine dati nikome« i  tome slično.

  

Poslije ovakvih odgovora obično se ponavlja prosidba po još  jedan ili dva puta. Pri ponovnom prošenju djevojke obećanja i hvale  se povećaju, pa se najposlije riješe, da je dadu i kažu: »Pa neka  bude srećno za obije strane.« Onda onaj rođak izađe na prag kućni  i puca iz revolvera dva puta, i to je znak »dadoše mu je«. Na taj  znak navale u kuću komšije, a naročito djevojčine drugarice, da joj  čestitaju i da joj vide vjerenika. Ona se stidi i obično bježi iz kuće,  a one je silom uvode u kuću.  

 

Kad se po drugi puta prosi djevojka, onda se odmah prstenuje. Najprije se dozove djevojka i u ime sina budući svekar joj  da »prsten«, a pored toga nešto i od njegove strane.  

 

Ako su dobro poznati, pa se zna i debljina prsta, onda se je  ponio prsten zlatan ili srebrni, a ako se ne zna, onda joj se da »prsten u pare« — obično se da napoleon u zlatu, pa djevojka  kupi sama prsten, a u više slučajeva i ne kupi prsten, nego što drugo,  a za vjenčanje posudi prsten.  

 

Obavezno je darivati i majku joj ili maćehu, a tako i sestre. Tada njene drugarice pjevaju svatovske pjesme, pa se i njima nešto  pokloni.  

 

Nikakav se poklon ne čini muškarcima djevojčine rodbine. Kad je prstenovata djevojka, i ona sama prilazi svekru i  primajući prsten poljubi ga u ruku. Sad djevojka dariva svekra i  daje mu čarape i košulju, a tako i onome rođaku, a taštu dariva zet. Pri polasku kući opet poljubi svekra u ruku, a za svo vrijeme  

se ne zdravi sa momkom niti ga gleda, nego se stidi. Od prije 20 godina uobičajeno je, da se djevojka prstenuje i  uglavi svadba onoga dana, kad dođe pop u kuću kod djevojke, da  učini predbračni ispit.  

 

Otkad djevojka primi prsten, za nju se kaže da je »pod  prstenom« ili »pod vjerom«, a za momka samo »vjeren«. Oboje se  zovu »vjerenici«.  

 

Prije 1910 godine nije bilo predbračnog ispita, nego momak  javi popu, da je vjeren, i on učini proglas dva puta u crkvi. Tako se  djevojka do na dan vjenčanja nije više vidjela sa vjerenikom.  

 

Od dana prstenovanja djevojka se stalno sprema za vjenčanje i na Cetinje ili na Rijeku pođe jedan ili dva puta, da prikupi  što joj nedostaje za darove, koje će dati muževljevoj rodbini. U  toj je pripremi pomažu i drugarice, da bude što opremnija. Ako je  siromašna pa nije mogla prikupiti darove, a i sada to ne može, onda  joj poklanjaju strine, tetke i daljnje svojte iz brastva razne poklone, da joj se nađe, da se ne zastidi. Ako ponese više poklona, to je i  veća čast za djevojčinu familiju.  

 

Bivalo je puno slučajeva, da se je baš zbog tih darova razbijala vjeridba, t. j . djevojka nije kadra da da poklone, a bez njih  neće da se udaje, a neće ni da od vjerenika primi za njih novac.  

 

Poslije prstenovanja javi i svekrva, da će doći »na svilu«.  Obično dolazi na 8 ili 15 dana poslije prstenovanja. Ako ne poznaje djevojku, onda je tada zvanično i posjeti i  donese joj darove; ali nešto mora biti i svileno, obično svileni rubac. To rade iz vjerovanja, da snaha bude meka i vrijedna kao svila,  t. j . da bude poslušna i rodna. Svekrva dolazi obično u nedjelju iz jutra i ostane na ručku. Tada je djevojka vrlo vrijedna, da se  pokaže pred svekrvom. 

 

Ako poznaje djevojku i ako su se ranije posjećivali, onda  zajednički kupe neki poklon, što voli djevojka, a da zvanično ne  posjeti snahu.  

 

Zaove odnosno sestre vjerenikove se sa budućom »snahom«  upoznadu na Cetinju ili Rijeci. Njihova je dužnost, da tada do znadu i veličinu cipela, koje će joj kupiti djever i donijeti ih na dan vjenčanja, da joj ih obuje.  

 

Za svo vrijeme vjeridbe stide se i momak i djevojka od svijeta, osobito djevojka, i uvijek tvrdi, da joj nije milo, što se  udaje. A kada je pripita ju: »Pa zašto se udaješ?!« ona će: »E, ja ne  mogu zauvijek na ovo ognjište ostati, da budem na smetnju braći i njihovoj fameli.«  

 

Ima narodna izreka: »Nezvano se ne ide ni u svatove.« Zbog  toga mladoženja ili mu otac, a tako i otac djevojčin idu kod rođaka i prijatelja i pozivaju ih na svadbu. Obično kaže: »Ja se u nad  Božji ženim, pa te zovem na svadbu sa pecivom.« Ako nije rekao sa  »pecivom«, to znači, da ga zove samoga bez familije. Sa pecivom se pozivaju rođaci i brastva do istog pasa (pokoljenja), a po majci  samo braća od ujaka ili tetaka.

  

Ostali se pozivaju na svadbu. Ako na svadbu dođe samo jedan  muškarac, on ne donosi ništa od jela ili pića, nego samo pokloni mladoj novaca pri povratku kući.  

 

Ako se na svadbu poziva neka daljnja udata tetka ili rođaka  ili neka samohranica iz brastva, onda ona donosi pšeničnu pogaču  i bocu (3 litre) vina. Za pecivo se kupi dobro ugojen ovan, zakolje se i odere, natovari se na konja onako odrt, a sa strane vise dvije  torbice sa šarenim resama, iz njih viri pogača i boca vina. Za konjem idu svi oni, koji će na svadbu, a pecivo se dotjera na 2 sata  pred mrak u subotu uveče. Sramota bi bilo, da se donese neko mrzivo pecivo. 

 

Svi rođaci i prijatelji, koji su pozvati na svadbu, dolaze najkasnije do mraka u subotu uveče. Isto se radi kako kod momka  tako i kod djevojke. Ako je zadružna kuća i ima puno prijatelja,  može se vidjeti, da vise oko 25 peciva, t. j . da je došlo na svadbu  25 familija; odviše su oni, koji su došli samo sa pogačom i bocom vina. 

 

Svi ovi gosti ostajustalno tu kako na hrani tako i na spavanju  za to veče čitavi dan u nedjelji, a tek se puštaju u ponedjeljak  poslije ručka.  

 

Za svo vrijeme svadbe prava je gužva u kući, jer u jednome  ili najviše dva odjeljenja ne može se tako lako smjestiti toliko svijeta.  Veliki prostor, zauzimaju vatre, gdje se u punim kotlovima kuha  meso. Tada gore po dvije pa i tri vatre jedna pored druge. Uz te  se vatre na ražnju okreću ovnovi »peciva«.  

 

Da bi se olakšalo domaćinu, goste poslije večere na konak pozivaju njegovi rođaci iz brastva.

  

Za vrijeme donošenja i pri stovarivanju peciva čestita se  svadba mladoženji (djevojci). Svi stariji gosti sijedaju za večeru »u  prvu partiju«, a zatim mlađi i žene, a tek u treću djeca. U prvu  partiju pazi se da sjednu starije odive, kojima se ukazuje svaka,  pažnja, jer su one lako uvredljive i sa pravom traže, da im se  »ukaže stima«.  

 

Viša je žurba na svadbi kod djevojke negoli kod momka, jer  se kod djevojke brinu, kako će dočikati »izvanske ljude«, pa su  zato u poslu i gosti. A za doček i stimu međusobnu ne pazi se  mnogo. Dok kod momka neće više biti gostiju nego što je, jedino  što će dovesti nevjestu.  

 

U subotu veče čuje se pjesma kod djevojke, pa se »začne oro«,  a kod momka se ne igra prije nego se dovede nevjesta, t. j. prije  nedjelje u podne. Za sve ovo vrijeme, pošto su već dočekati gosti,  djevojka se skloni u neko zasebno odjeljenje, da se ne zastiđuje, a i  sređuje darove, koje su joj donijele ženske, koje su došle na  svadbu, košulju i dr., a najmanji je poklon sapun i čarape.  

 

Onoga dana, kada su se sastali otac momka i djevojke »na  uglavu«, da utvrde svadbu, u koju će nedjelju biti (jer je vjenčanje  samo u nedjelju), »uglave« i to, koliko će svatova biti. Mladoženja  unaprijed zna, koliko će otprilike biti svatova, pa taj broj i traži da  mu prime. Ako zbog siromaštine ne mogu taj broj dočekati kod  djevojke, onda oni odrede, koliko ih najviše mogu dočekati, pa se  po tome i upravljaju, kad se raspoređuju svatovi.  

 

Svakome se svatu zna ime pa tako i mjesto, gdje dolazi. U  svatove idu samo muškarci, a nikako žene, i to odrasli muškarci.  Ovo se vjeruje, da je ostalo još iz doba krvnih osveta, kada je  trebalo po cijenu života dovesti djevojku, za koju se je pošlo, pa i  ako se izvrši napad. Djevojka se mora dovesti, pa ma i svi svati uginuli. Dijete se, ali ne mlađe od 9 godina, pusti u svatove ako  nema oca i jedinac je, pa se tako iščekuje, da što prije uđe »među  ljude«. Ponos je za momka, ako ima zorne svatove. Zbog toga su  svatovi obično ljudi od 20 do 40 godina. Idu i stariji, čak do 60  godina, kada tim hoće da ukazu naročitu ljubav mladoženji.  

 

Svi svatovi idu jedan za drugim, jer su putovi bili samo  postopice, pa je i danas tako ostalo u običaju. Za svo vrijeme puta ne mijenjaju mjesta.  

 

Gdje će dobiti mjesto u svatovima, to nije sporedna stvar, od  toga se vrlo često pravi pitanje i učestvovanja na svadbi, pa je i  napuste, ako dobije nepovoljno mjesto. Zbog toga se i pazi pri  određivanju svatova i mladoženja ih i ne određuje sam, nego tek onda, kada su svi na okupu.  

 

Tome se dogovoru pristupi poslije večere u subotu uveče,  uoči svadbe. Najvažnije je odrediti: prvijenca, staroga svata, barjaktara, ručnoga djevera, drugog djevera, pustosvata i vojvodu.  Ostali su svatovi bez imena, ali je ipak važniji onaj, koji je prvi. 

 

Za kuma se obično uzme stariji čovjek. I pri izboru kuma kao  i pri izboru prijatelja pazi se da bude ugledna ličnost, ali ne i takva,  koja je visokim položajem odmakao »pa mu nije parta«. Zbog  takvog izbora dešava se, da se na kumstvo poziva jedna ličnost vrlo  često, pa mu se kasnije baš tako rado ne ide, ali je vjerovanje, da  je smrtni grijeh ne primiti kumstvo, pa to bilo ponuđeno i od krvnoga neprijatelja. Dok je vladala krvna osveta, dešavalo se je  puno slučajeva, da je već protivnik zamahnuo nožem da ga probode  ili otsiječe glavu, a ovaj mu »vijeta kumstvo« riječima: »Ha ne Bog  ti i Sv. Jovan!« Razumije se, da mora i u toj prilici primiti kumstvo,  i tada prestaje i neprijateljstvo, koje se pretvori u prijateljstvo.  Prekršenje ovoga »vijetanja kumstva« mora iskapati onaj, koji ga  nije primio. Ovakva se kumstva »obećana«. U ovom je slučaju mladoženja dužan da se prvo raspita, da li su njegovi stari »dužni  kumstvo«, pa ako nijesu, onda on sam može da bira kuma.  

 

Kumstvo se obećava i u drugim prilikama, kada je neko na  nuždi novčanoj ili gdje je u pitanju čast ili tome slično, a to zavisi  od nekoga drugoga, pa da bi se oslobodio kumstva: »Učinili to za  Boga i zlatnoga sv. Jovana«. Ova obaveza kumstva je važna kako  za onoga, koji je dao, tako i za njegov porod.  

Sa obećanjem kumstva nema šale, nego i mladići, kada u  običnom razgovoru kažu »ti ćeš mi biti kum«, to se mora ispuniti, pa bilo prije vjenčano ili kršteno kumstvo. Vjenčanom kumu kažu;  obično »zlatni kume« mjesto onog »dragi kume«, za razliku šta  kumče kaže kumu »nuko«. To poštovanje kuma je svuda u svakome  doba i prilici. Zbog toga mu se i na svadbi ukazuje svaka čast.  

 

Ako je kum mlađi čovjek i želi, da ide u svatove, onda je on  »prvijenac«. Ako pak ne želi ići u svatove, onda on vodi na vjenčanje do crkve mladoženju.  

 

Ko će biti prvijenac po rodbini, nije utvrđeno, samo se želi  da bude iz istog brastva i to najuglednija ličnost, koja je dostojna,  da vodi, ali i ako u brastvu ima takvih, a želi se ukazati čast nekome  od uglednih prijatelja, to se i njemu ukaže čast.  

 

Stari svat je uvijek iz brastva mladoženjina, a nikako neki od  prijatelja, koji nije i njegov brastvenik. Stari svat treba da je ugledniji stariji i ozbiljniji čovjek.  

 

I ako prvijenac vodi svatove, ali je starješinstvo staroga svata, i sve ozbiljno, što se govori u ime svatova, to- govori sam stari svat. On ide u svatovima odmah iza prvijenca.  Iza staroga svata dolazi po redu barjaktar.  

On nije nikad iz brastva, nego se ta počast daje zetu, a ako nije zet živ, onda sestriću, ili ako njega nema ili nije dorastao, onda bratu od tetke (očeve sestre). Pazi se, da to bude mlad i zoran  momak. Njegova je dužnost da ponosno nosi barjak.

  

Iza barjaktara se ređaju po ugledu svatovi jedan iza drugoga, dok se popuni određeni broj.  

 

Nasred svatova treba da dođe nevjesta, ali ipak u prvoj polovini prvi djever, »ručni«, a drugi djever u drugoj polovini.  Prvi djever je rođeni brat, a ako njega nema, najbliži rođak  iz brastva, a tek ako nikoga nema od brastva, onda dolazi brat od  tetke ili ujaka. Drugi djever je daljnji rođak takođe iz brastva. Ručni  djever više paradira uz mladu, dok drugi djever se mora starati u  putu, da ugosti sve svatove i mladu. Kada svatovi hoće nekoga da  počaste jelom ili pićem, to u ime svatova radi drugi djever. Njegova  je dužnost najteža.  

 

Najzadnji ide vojvoda, a pred njim pustosvat. Najmanju  cijenu u svatovima ima pustosvat i to se mjesto napunja najmlađim  svatom, bilo iz brastva ili od ostale rodbine. Vojvoda je iz brastva  ili od ostalih svatova. Pri njegovu izboru pazi se, da bude šaljiv i  duhovit čovjek, koji će nasmijati svo društvo a i znati odgovarati  na dosjetke, koje bi pale na račun svatova sa neke druge strane. Svi njegovi govori uzimaju se sa te šaljive strane. On je sušta protivnost staroga svata, t. j . sav se njegov govor uzima neozbiljno. Ovo mjesto, i ako ima neozbiljnu ulogu, nije omalovažavajuće, jer  se cijeni duhovitost, pa ako je duhovit vojvoda, to je ponos sviju  svatova. Sramota pada na vojvodu a i na svatove, ako nije znao  odgovoriti. Ako dođe do zaoštrenih razgovora između svatova, vojvodina je dužnost da to pretvori u šalu.  

 

Kad su se uredili svatovi, onda se počaste vinom za srećnu  pogodbu. Ponekad dođe vrlo teško do te pogodbe, što neko misli, da  mu nije dato mjesto, koje mu pripada, pa tako je potcijenjen.  

 

Polazak svatova od kuće podešava se tako, da vrijeme utrošeno na polazak, bavljanje kod djevojke i povratak ne prijeđe nedjelju u podne. Zbog toga ako je dalje kuća djevojčina, onda se  i ranije pođe, a što je bliže, to kasnije.  

 

Pred polazak svatovi sijedaju po starješinstvu za stolom i  jedu. Iz kuće izlaze po utanačenom redu, i taj se red ne smije kvariti  ni pri polasku ni pri povratku.  

Drugi djever nosi torbu i u njoj mora biti »djevojačka pogača« vrlo lijepo išarana a tanka. Zatim plećka (kašet) od brova, a  ako će uz put jesti i svatovi, onda i za njih koliko je potrebno, ali se kašet mora donijeti u djevojčinu kuću. Zatim nosi vino u čuturi,  koja mora biti drvena t. zv. »svatovska cica«. Još nosi i bocu rakije. Ovu rakiju svraća u svaku kuću, pored koje prođu, i dade čeljadima da piju; to se kaže »svratio je zdravicu«. Ovo treba odvratiti  svatovima tako, da kada se svatovi vraćaju sa nevjestom, da im se  iznese zdravica.

 

Dok svatovi stignu kod djevojčine kuće, tamo treba da je već  sve pripremno za njihov doček. Najvažnije je, da djevojka bude  spremna. Oko njenoga udešavanja vode brigu žene drugarice. Mjesto, gdje se sprema, treba da je u neposrednoj blizini do onoga, gdje sjede svatovi. Zbog toga se ona smjesti na neki od kreveta u  uglu, ako nema tu neka mala sporedna sobica. Taj se krevet ogradi  čaršavama, od kojih se načini »španski zid«. 

 

Kad je ve gotova sa oblačenjem, onda treba da se očešlja na  nevjestačku, ali joj prvo treba kapu skinuti. Kapu sama djevojka  ne skine, nego njen brat. Njene drugarice jave mu, da je gotova da  joj se skine kapa. Zato ona ne treba da zakopčaje gornju košulju  niti da je opaše suknjom, nego da stoji komotno. Brat uzme kapu sa  sestrine glave i metne joj je u njedra govoreći: »Otsad više nijesi djevojka, nego nevjesta i neka ti bude sa srećom da Bog da.« Ona  se ispravi na noge, a kapa joj padne na zemlju. Zatim je očešljaju  i zabrade »na nevjestačku«.  

 

Najinteresantnija je svilena marama bijela i plava, koja iz gleda kao šahovsko polje. Ta se marama samo taj dan nosi i nikad  više. U potonje vrijeme i za taj se dan ne puta, nego je zamjenjuje  svileni crni veo.  

Prije dolaska svatova nevjesta treba da je potpuno spremna,  samo nije obučena, jer joj obuću (prije opanke a sada cipele) donosi  djever.  

 

Kada se svatovi približuju kući i kada su na pomolu, t.j. vide  djevojčinu kuću, pucaju iz revolvera: »oglasili su se, da idu«. Na taj  ih znak srijeta neko od mlađih ljudi, iznese im rakiju i ide pred  njima, da im pokaže put do kuće, u kojoj je svadba.  

 

Kad su došli pred kuću, tu ih čeka kaca sa vodom, iz koje  zahvati neka od djevojaka vode i poliva svatove, da umiju ruke, ali  im ne da da čiste ruke.  

Dok se svatovi izmivaju, ulazi u kuću ručni djever, unosi  torbu sa »djevojačkom pogačom«, plećkom mesa, bocom vina i djevojačkom obućom, to stavi na sto i izađe iz kuće, a da nije i jednu  riječ rekao za svo vrijeme. To znadu ukućani pa ga zadirkuju, da  što progovori, i nude ga, da ga počaste. Kako umiju ruke, tako i  ulaze za svatovsku trpezu. 

 

Dok su se »izvanski« svatovi umivali, dotle su »domaći« posijedali za trpezu i ne ustaju, kad dođu izvanski, nego ih dočekuju  sjedeći. Trpeza je duga, da za njom mogu da sjednu svi svatovi i  domaći i izvanski. Izvanski su oni, koje je poslao mladoženja,  a domaći, koji sjede nasuprot momačkima. I domaći imaju iste  nazive kao i izvanski, ali je glavna uloga samo starih svatova i  vojvoda. 

 

Svatovska se trpeza stavlja na dužinu od ulaza, tako da kada  ulaze redom, kojim su dosli, da prvijenac dođe na čelo (vrh) trpeze,  a vojvoda na začelje. Istim redom i istovremeno ulaze i domaći  svatovi. Za trpezom se ulazi počevši od začelja, i to domaći svatovi sa desne strane trpeze posmatrane od ulaza u kuću, a izvanski sa  lijeve strane. Samo stari svatovi sjede na posebnim stolicama, i to u  čelu trpeze stari svatovi (»domaći« i »izvanski«) jedan do drugoga,  a u začelju vojvoda domaći i izvanski. Ostali svatovi sjede na  klupama. 

Kad su ušli za trpezu, prvijenac je ustupio čelo trpeze starome  svatu i stao mu s desne strane.

 

Pri ulazu svatova u kuću ne smije se kvariti red zbog zdravljenja sa ukućanima ili prijateljima. Ko hoće da se pozdravi sa nekim  od svatova, priđe mu iza leđa za trpezom i tu se pozdravi, ali svat  ne ustaje. Zbog toga se i ne »rukuju«, nego samo »pitaju za zdravlje«.  

 

Trpeza je vrlo duga, sastavljena od nekoliko stolova. Ranije su  bile naročite »svečane trpeze«, za to izrađene sa naročitom izradom čela i začelja, a ivice su njene bile za 1 ili 2 cm uzdignute, da ne bi  sa njih opadalo meso nabacano u gomilama na trpezi.  

 

Na trpezi čekaju svatove dva ovna ispečena na ražnju —  »pecivo«. Jedno je pecivo okrenuto glavom starome svatu, a drugo  vojvodi. Peciva u zubima imaju jabuku, ali više puta narandžu. U  čelu i začelju ima po dvije boce »prvijenca« (najbolja lozova rakija),  tako da svaki stari svatovi i vojvoda ima po bocu rakije. 

 

Prije negoli su sjeli, vade iz džepova stari svatovi zdravice,  koje su od kuće donijeli; izvanski stari svat stavlja tu zdravicu  (šipak ili narandžu) na bocu rakije domaćega staroga svata —  tako mu je darovao zdravicu.  

 

Kad je uzvratio stari svat, domaći »diže zdravicu« i pije  bocom, pa je predaje izvanskom starome svatu, a on dalje redom  svojima svatovima, dokle dođe zdravica do izvanskog vojvode.  

 

Odmah poslije nazdravljanja domaćeg starog svata odzdravljava mu izvanski stari svat i predaje rakiju domaćemu starome  svatu, a on dalje svojima, dok dođe do domaćega vojvode. Tako  se dese pred vojvodama ne dvije nego četiri boce rakije. Ovo je  bila prva zdravica u čast dobrodošlice.  

 

Dok svatovi redom piju rakiju prve zdravice, dotle stari  svatovi darivaju jedan drugoga zdravicama, t. j . razmijene ono  voće, koje su donijeli sa sobom u džepovima, stavljaju ih na boce  rakije pa kada su došle boce do vojvode i pili svi svatovi, tek onda  

će domaćin stari svat: »E da sijedamo, gospodo svatovi.« Onda svi  svatovi sijedaju. Kad su sjeli, onda vojvode počinju šalu sa tim,  kako su oni dobili svu rakiju. Tada nazdravlja izvanski vojvoda i  predaje je domaćemu, a ovaj redom dalje, dok dođe do domaćega  staroga svata. Odmah mu odgovara domaći vojvoda, predaje je  izvanskome, ovaj dalje, dok dođe do izvanskog starog svata. Tako su  boce starih svatova došle pred vojvode, a vojvode pred stare svate. 

 

I vojvode se daruju kao i stari svatovi. Ovo je druga zdravica.  

 

Na trpezi još nema nikakvog pribora za jelo kao tanjiri, noževi, viljuške i dr., nego se čeka, što će reći stari svatovi. 

 

Prije 70 godina ova je peciva jataganom sasijecao izvanski  stari svat i vojvoda. Od jednog zamaha trebalo je da bude prekinuto  pecivo, ali i da se ne pokvari. Sramota je za njega bilo, da ga ne  presiječe, bilo da je nasjekao trpezu. A kako svak nije mogao biti  toliko spreman, a i da bi mu se olakšalo, to on zapovjedi, da  zasijeku peciva momci, koji služe svatove. Izvanski stari svat i vojvoda uzmu iz ustiju peciva narandže i kažu, da se to sasiječe, pravdajući se, da su zaboravili jatagane i tome slično.  

 

Kad su digli peciva, brzo se postavi pribor za jelo i služi se  po redu jelo. Nekada nije bilo viljuške i noža, pa su jeli komade  mesa rukama i tako im se zamastile ruke. Kada su završavali jelo, očistili su ruke o donjoj ivici trpeze i govorili: »Sve vi puno i ravno  bilo.« Da bi im ruke sasvim čiste bile, davate su im marame —  »svatovski faculeti«. Ove se marame i danas daju svatovima, svakome po jedna, a uzima se za one, koji su trebali doći u svatove, ali  nijesu imali mjesta. Jedna marama se zaveže i za katarište barjaka,  koji stoji zaboden pored vrata, dok svatovi ručaju. Na vrhu katarišta  nabije se pri izlazu iz kuće i jabuka.

  

Uz jelo se dižu zdravice, a njih je svega sedam. Na sedmu  zdravicu ustaju svatovi i idu sa nevjestom.  

 

Nevjesta se »izvodi« poslije pete zdravice.  

Dok su svatovi sijedali za trpezu, dotle je ručni djever  postavio torbicu na trpezu, izvadio iz nje djevojčinu pogaču i razdijelio je djevojkama, da se uskoro udadu i one. Zatim je izvadio  iz nje obuću (ranije opanke, a sada cipele), pošao kod nevjeste, javio  joj se, nešto joj poklonio u novcu ili nakitu, a ona ga poljubila u ruku. Zatim joj je obuo desnu nogu, a dao joj da sama obuje lijevu.  Zatim se vraća među svatove, ali ga djevojke zadržavaju i traže, da  se otkupi; on im nešto dariva, a one pjevaju svatovske pjesme. 

 

Kad se ispila peta zdravica, svatovi opominju djevere, da  dovedu nevjestu. Djeveri ustaju, traže od brata, da im preda  nevjestu. Brat se poljubi sa sestrom i sa njom se oprosti i čestita joj  budući dan, da bude srećna. Kad se je sa sestrom oprostio, predaje je  djeveru uz prigodan pozdrav. Kad hoće brat da je preda ručnom  djeveru, njene je drugarice ne daju bez otkupa; zato djever mora dati novaca, obično ih baca po djevojkama, da se one grabe. Kad su  je drugarice pustile i brat je predao djeverima, djeveri je uzmu među  sobom: ručni djever sa desne strane, a drugi sa lijeve i stanu na  sredinu svatova zajedno sa nevjestom; više ne sijeda ju djeveri.  Dužnost im je da paze, da niko ne smije dirnuti nevjestu, jer bi se  djeca bacala na ujake, a ne na »domovinu«, a svak hoće da bude  očuvan porod, pa ma kako bili dobri i prijatelji.  

 

Kad se je izvela nevjesta, postane veselje među svatovima,  obično pjevaju i šale se. Ta šala nikada ne smije da izađe iz  najuljudnijega tona, da se ne uvrijede osjetljivi svatovi. Kad je izvedena djevojka, traži se od majke, da joj čestita put, što ona i uradi.  Nevjesta se stidi, ne diže očiju, a vrlo često i plače; žao joj ostaviti  braću, sestre i roditelje.

  

Šestu zdravicu daju djeveri. Počaste naročitom čašom, koju  su sa sobom donijeli, stare svatove, i oni tu čašu treba da iskape.  Zatim oni ispiju sami po čašu vina, i kada je djever počastio i sam  najposlije iskapio čašu, onda je onako praznu predaje nevjesti, i  ona je stavi u njedra. Ovu čašu nevjesta nosi na vjenčanje, da se iz  nje sa mladoženjom pričesti.

  

Sedmu zdravicu podiže izvanski stari svat i zahvaljuje se na  dočeku. Ozdravlja mu domaćin i želi im srećan put, a već su  ranije nekoliko puta izlili želje, da bude srećno prijateljstvo za oba  doma.  

 

Izlaz svatova biva istim redom kao i ulazak. Prvijenac ide  prvi, a za njim stari svat. Djevojke pjevaju, a na njih svatovi bacaju  novac.  

 

Brat je već preručio vino iz cice (čuture), koje su svatovi donijeli, i nalio ga njegovim domaćim vinom u torbu ili je stavio  pogaču i plećku mesa. Ovo iznosi iz kuće, otprati nekoliko svatova  i predaje torbu drugome djeveru i puca iz revolvera i vraća se  kući, kad im je ponovo čestitao put i sestri poželio sreću u braku.  Kad hoće da se vrati kući, zove sestru po imenu: »N. (ime) bio ti  srećni put« i puca iz revolvera. Kad brat zove sestru, ne dadu joj  djeveri ni da se odazove ni da se okrene, jer bi svu sreću ostavila  u rodu, a ne bi je ponijela u dom. Pri izlazu preko kućnoga praga  nevjesta treba da »povuče nogom«, da bi joj se drugarice, koje su  na svadbi prisutne, udale te godine.  

 

Kad su svatovi izašli iz kuće i djever izveo mladu, puca iz  revolvera, a za njim i ostali svatovi. Pucaju i domaći i izvanski svatovi i odgovaraju jedan drugome. Kad se odmiču od kuće, zove domaći stari svat izvanskoga: »O stare svate!« — »Evo me, evo.«  — »Bio ti srećni put!« i puca iz revolvera, a izvanski mu  odgovara: »I tebe ostanak« i on puca. Ovako rade i ostali svatovi.  Mlađi svatovi, obično neženjeni momci, bacaju se pri odmicanju  narandžama na djevojke, a one im uzvraćaju.  

 

Pri ispraćaju djevojke i svatova izlaze svi iz djevojčine  kuće i zadugo ih gledaju, dok odmaknu, a i da vide, kako izgleda  »mlada nevjesta među svatovima«. Niko od djevojčinih ne ide sa  svatovima. Kad su ispratili svatove, onda ostali, koji nisu sjedjeli  »u trpezu sa svatovima«, sijedaju posebno i ručaju. Kod kuće djevojčine postane pravo mrtvilo i opadanje veselja, dok se kod momka  pojavom svatova stalno povećava. Ipak su kod djevojčine kuće  ostali i na večeri oni, koji su došli na pecivo, a samci većinom idu  kućama, kada su ispratili svatove.  

 

Svatove svuda uz put čašćaju, t. j . iznose im »zdravicu« iz  onih kuća, gdje je djever pri polasku za djevojku »svratio zdravicu«.  Zdravica je boca (3 litre) vina i na njoj jabuka, narandža ili šipak.  Ovo voće sa zdravice uzimaju redom svi svatovi, a uvijek prvi  nazdravlja prvijenac, pa onda redom piju ostali. Zdravicu pored  puta drži neki muškarac i predajući je kaže: »Srećna vi nevjesta«,  a svi mu odgovaraju: »Hvala ti i zdravo bio.«  

 

Prolazeći napored svakoga svatovi nude da pije vina iz njihove cice, a i daju da jede. Ono jelo, što nosi djever u torbici,  dade usput najradije nekome čobančetu ili ako nađu nekoga siromašnijega, a ako ne nađu nikoga, to podijele pred crkvom onome,  ko se zateče.  

 

Kad su se svatovi »oglasili« pucnjavom, da dolaze sa nevjestom, onda ide mladoženja sa kumom, ako nije on već u svatovima,  ili sa ocem ili stricem pred crkvu i tamo dočekaju svatove. Svatovi  nikako ne svraćaju prvo kod kuće mladoženjine, prvo idu na  vjenčanje pa tek onda kod mladoženje.  

 

Kad su došli svatovi pred crkvu, svi posijedaju, da se odmore,  osim djevera i nevjeste. Njih troje stoji pored crkvenih vrata i  »dvore«. Nevjesta treba da je stidna i da gleda samo preda se. Kad  ih je sveštenik pozvao pred oltar, potrebno je, da je prisutan  samo kum, i samo se kum, a ne i stari svat, okreće sa mladencima.  

 

Poslije vjenčanja kum se je poljubio sa mladoženjom, a mlada  ga poljubila u ruku. Tad djeveri opet uzimaju mladu među sobom kao i prije, i svatovi se urede ranijim redom, kojim su i došli, pa se  upute kući mladoženjinoj. Mladoženja sa onim istim, sa kim je došao, vraća se kući, ali treba da dođe prije od nevjeste sa svatovima. On  ne ide skupa sa svatovima, sa njim obično dođe i sveštenik na ručak.  

 

Kad se približavaju svatovi kući, svi su u iščekivanju, da vide mladu, pa se i ne polaže velika pažnja i na obrede svatova pri  ulazu u kuću koliko na nevjestu. Nevjesta kada se je primakla pred  kuću, vadi iz njedara jabuku i prebaci je preko kuće. Ako se ne  povrati, nego je potpuno prebaci, onda će kuću odmah prisvojiti, a ako se jabuka neprebačena povrati, ostaće joj uvijek kao tuda. Ovu  prebačenu jabuku iza kuće treba da ugrabe dječaci, a nikako  djevojčice, da bi se rađali muškarci i ženske ne uzimale maha u kući.  

 

Pored vrata od kuće sjedi neka ženska i na krilu drži muško dijete od 1 do 5 godina. Nevjesta ovo dijete uzme u ruke i sa njim  uđe u kuću, poljubi ga i dade mu jabuku, u kojoj je zaboden novac.  

 

Ranije se je na prag kućni postavljala pustina od vomate  vune, da preko nje meko uđe nevjesta, da bude meka kao vuna  (poslušna), a i da joj rad u kući bude lak. Kad je ulazila u kuću,,  posipala je svekrva pšenicom iz rešeta, ali se je to napustilo. Sada  samo pristupi svekrva i poljubi se sa snahom, a iza nje ostale ženske.

  

Svatovi odmah sijedaju za trpezom po starješinstvu, ali ne sijedaju djeveri, nego sa nevjestom stoje iznad kuma i starog svata i  »dvore« ih.  

 

Kad je dovedena nevjesta, tek onda je postalo pravo veselje i  igranje, pjevanje. Ako igra oro, ne gone nevjestu, da igra, nego  samo jedan ili dva puta poigra sa djeverom.

  

Kad su svi svatovi ručali i kad su uz piće nazdravljivali, nevjesta se svakome pokloni, ko joj je nazdravio. Pri ustajanju iza ručka poljubi svatove u ruku. Zatim i ona sijeda sa djeverima  da ruča. Isto ovo ponovi se i uz večeru.  

 

To veče nevjesta spava sa zaovom ili jetrvom, a nikako sa mužem. Ranije je spavala sa djeverom, ali se je taj običaj ispustio  od onih, koji su bili izvan Crne Gore, pa im se zbog toga ismijavali  ne vjerujući u njihovo potpuno poštenje, i ako u tome spavanju sa snahom ni u jednom slučaju i nikad nije bilo ničega neuljudnoga.  

 

Ujutru urani nevjesta sa djeverom i donese kacu svježe vode.  Ova je voda potrebna, da mlada poliva vodom sve one, koji su spavali i bili na svadbi. Kako je ko ustava, mlada ga poliva, da se  umije, a on joj baca novac u kacu vode. Otkako je izašao papirni  novac, više se ne baca novac u vodu, nego nevjesta »skupi u vodu«  u ponedjeljak poslije ručka, kada su svatovi već spremni da idu  kućama. Onda iznese nevjesta rakije na služavniku i redom ih sve  čašćava, a oni joj daju novaca, koliko ko može i hoće. Ovaj novac,  koji skupi nevjesta »u vodu«, to je njena svojina i ona za to kupi  nešto od stoke za priplod kao kravu i drugo i taj priplod je samo  njen. Taj nevjestački osobak ponekad je narastao na nekoliko  govedi, koje je ona utrošila tek na kćerinu prćiju.  

 

Pri razlazu svatova svakoga nevjesta sa djeverom malo isprati  i pri rastanku poljubi u ruku. 

 

Već u ponedjeljak pred noć svi su se gosti razišli, a ostale su samo udate sestre ili tetke mladoženjine. 

Pred noć dolazi i tašta i donosi djevojačku »prćiju«. Sa  taštom djevojčinom majkom dođe još neka žena kao tetka joj ili  strina. One su dotjerale sve djevojačke haljine, što ih je imala  nevjesta, na jednim ili dvojim kolima, a tako i darove, kojima će  nevjesta da dariva svojtu. Kad su došle tašte, sreta ih nevjesta sa  djeverima. Tašta rastvori konje i unese bremena sa haljinama u  kuću i stavi ih nasred kuće, a da nije ni riječi progovorila. Kad je  to svršila, izlazi iz kuće napolje pa se vraća unutra i tek tada kaže  »dobro veče«. Ovo radi zbog toga, da ne bi bilo riječi (svađe) između  prijatelja. Odmah tašta razveže bremena, u kojima su darovi, da ih  raspodijeli kome su namijenjeni. Takođe razveže i čitavu robu  nevjestinu, da svi vide, kakva joj je prćija. Sve što je viša prćija, to  je i veća čast kako za taštu tako i za nevjestu.  

 

Tašta tu noć ostaje kod kćeri i sa njom spava. Tek ide u  utorak poslije podne kući. Kćer je isprati, a sa njom i ostale domaće žene.  

 

Zet je darovao u novcu taštu a i pratio joj je na konja brava  mesa i pogaču, da se ne vraća prazna kući. 

 

Kao u drugim krajevima nema kod nas »svađenja« ili »nalijeganja« mladenaca. Za to ne smije niko da zna i sa tim se svađenjem  ne žuri. U ono vrijeme, kada su se vjenčavali vrlo mladi — upravo  djeca od 16 godina, zbog toga da bi se stekli prijatelji — onda se je  mlada čuvala, t. j . razdvojali su ih tako, da je jedno na planini  kod stoke, a drugo kod kuće, pa je »svađenje« bilo tek poslije godinu  pa i više dana.  

 

Nevjesta nikako ne smije sama prvi put da pođe u rod, nego  ide sa djeverima. Polaze u subotu uveče, tamo večeraju, noće i  sjutridan u nedjelju ručaju, pa se poslije ručka vraćaju kući. Za ovaj  njihov prvi put kaže se, da su bili u »prvičnike«, a i djevojčina  rodbina za djevere kaže: »došli su im prvičnici«.  

 

Mladoženja nikad sam ne ide prije nego ga pozovu, a taj  poziv biva obično poslije mjesec dana od svadbe. Sa mladoženjom  u tazbinu ide njegov otac ili stric.  

 

 

Smrt

Kad je bolesnik teško bolestan, zovu sveštenika, da očita  molitvu, ispovjedi bolesnika i pričesti ga. Kad bolesnik umre, dođe  svojta, okupaju ga i obuku mu naljepš odijelo, polože na poduži  astal na sredini sobe, prekriju pokrovom, skrste mu ruke i metnu krst na prsima. Kad je sve uređeno, smrt oglase lelekom. Počnu  dolaziti prijatelji, svojta i poznanici, celivaju krst i izjavljuju  saučešće: »Zdravo glave, ostatku naprijedak!« Tu se jedino priča o  dobrim stranama pokojnika i pije se rakija, vino i kava. Na selu  dolaze sa lelekom: »Lele brate, prijatelju, uzdanico, sokole jutros zavijeka, lele!« To je tako dirljivo, naročito kad mu nabrajaju njegove vrline (na pr. kod Kuča), da čovjek, htio ne htio, prolije suzu.  Ako je mladić, žalost je veća. U nekim mjestima leleču i žene, dobre  i otmene, kad rodbina dolazi na žalovanje.  Najbliži, rodbina, stoji  oko mrtvaca, a žene tužbalice tuže i nariču, nabrajaju slavna djela  pokojnika. 

 

Mrtvac se čuva cijelu noć, dođe cijelo selo, i tu se prepričava do zore. Ponekad čita sveštenik 12 jevanđelja, naravno, ko mu može  platiti. U zoru opet se oglasi lelekom, kada se, kao i prije, ljudi  udaraju pesnicama u glavu, a u nekim mjestima u grudi. (Arnauti  nasjeckaju nokte i grebu se tako i po sljepočnicama, da im krv curi  — u znak velike žalosti.) Ako je mladi — jedinac umro, onda se  majka, sestra ogrebe i u prvašnje doba, šezdesetih godina, sestra je  strigla (šišala) kosu — znak najveće žalosti. Ženska, koja znade, počne da nariče:  

 

Ja bik s vama govorila,  

               braćo moja!  

Neću s vama, nego s jadom,  

jadi moji!  

O moj striko, rodska diko,  

I premudri Solomune,  

kuku mene!  

Ma i još bik govorila  

I braće bik pobrojila,  

što nestaše  

Na bojnijem poljanama  

o junaci!  

Đe se megdan dijelio,  

Đe se obraz svijetlio,  

Đe se sablje polomiše,  

Đe junaci popadoše,  

ubojnici!  

Sve junaci pod barjakom,  

kukaj sestro!  

Na rijeci Bregalici,  

Oko borja zelenoga,  

I kamenja studenoga,  

i t. d. nabraja mu sve podvige i zasluge. Tužbalice se poštuju i svaki  ih sluša, jer one opjevaju i slapčinu. Kad već dođe vrijeme sprovoda, dođu sveštenici, mrtvaca  polože u sanduk, opet oglase polazak lelekom — i sprovod se krene:  prvo krst, koljivo, sveštenici, pijevci, pa kovčeg i narod. Opijelo se  vrši u crkvi. Pokojnika polože u grob najbliža svojta, oproste se  lelekom — i zatrpava se grob. Sa groblja ide svojta kući, sveštenik  očita molitvu i zakrsti vodicu.  

 

Zvanice — pokojnice iz okolnih sela isprate se, a često se i  ugoste, ma da je to zabranjeno. Ljepšeg običaja nema nego u Crnoj  Gori, jer, bez razlike, svak dođe na saučešće i iz najdaljeg sela, samo ako se pošalje poziv (poklisar).  

Pokajanje je toliko uobičajeno, da, ako neko umre i u dalekom  svijetu, rodbina njegovu smrt oglasi lelekom — i svak hita na izjavu  saučešća, kao da je kod kuće umro. U potonje doba nastajava se, da  se lelekanje izbaci, ali, badava, ne može se uspjeti — čak ni u  varošima.  

 

Ni najveći siromašak neće propustiti, a da Zadušne nedjelje  (nedjelja bludnog sina) ne upali svijeću i ne iprekadi grobove svojih  milih pokojnika. 

 

U petak se naprave voštane svijeće, a neki još i koljivo (panahiju). Za boljitak duše pokojnika starija čeljad (babe) u petak i ne  jedu (jednoniče), samo da čistija u subotu pode u crkvu i upali svijeće. Ko ne može poći u crkvu, taj upali svijeće prije sunca u kući,  ali svakako mora se i u crkvi, gdje se i čitula odnese obavezno. 

 

U subotu ujutro starije žene rano su u crkvi, gdje se i služi služba za upokoj mrtvih, pale se naročito svijeće, spominju se  duše po redu. Svaka kuća nosi punje (vino), prosforu sa čitulom, u  kojoj su upisati pokojnici, a posebno i živi članovi porodice, koji se  spomenu, i moli se Bog za njihov dug život. Među svijećama, koje se  upale u kući, mora biti svijeća živih članova, kojima se pale svijeće  za zdravlje. Pošto se otsluži služba, izađe sveštenik i prekađuje  grobove, za koji trud i darivaju ga starije žene.  

 

 

Pobratimstvo  

U potonje, doba rijetko se dvoje pobratime, jer je, kažu, van  običaja, dok u prvašnje doba u vrijeme krvavih okršaja to je bilo  na prvom mjestu, ne samo među sobom, nego čak i sa Turcima.  Otuda je postao onaj pripjev: »O, Turčine, Bogom pobratime!«  

 

Pobratimstvo se izvodi оvако: Dva mladića, koji žive u ljubavi, te, da bi tu ljubav trajno zapečatili, riješe da se pobratime. To se učini u kući jednoga, gdje se pozove svojta i svećenik radi blagoslova. Sveštenik uzme iglu i ubode u mali prst desne ruke jednoga  mladića, da potječe krv, te i uhvati tri; kapi krvi u čašu sa vinom i  ostavi na stranu, pa to isto učini i sa drugim mladićem. Uz molitvu i blagoslov sveštenik dade čaše sa vinom i krvlju mladićima, koji  do kapi iskape vino, jedan krv jednoga, drugi drugoga, pa se tri  puta poljube, i sa time je obred svršen. Domaći iz obiju kuća dvojice  pobratima kao i zvanice bogato se časte, piju, vesele se i pjevaju.  

 

Pobratimi žive kao braća, polaze se, jedan drugom idu u  djeverstvo kao braća — ukratko nema razlike više nego među  braćom.  

 

Pa i kod ženskih se dešava posestrinstvo, koji je obred isti —  i međusobna ljubav i ophođenje, kako se samo željiti može.  

 

 

Mobe

 

Dok su bile velike kućne zadruge, dotle su bile i mobe —  seljak seljaku, išao je u pomoć u odradu i sređivanju poljskih radova. Danas je to rijetkost, ma da se viđa po nekoliko njih, gdje pođu  besplatno da pomognu susjedu. Onaj domaćin, koji poziva , mobu, spremi se dobro hranom i pićem, kao ono na svadbi. Ništa se ne žali,  samo da se pomagači ugoste. Ujutru doručak, dobar ručak i bogata večera, poslije koje se pomalo i pjeva. Doručak i ručak obično je na njivi, dok večera kod kuće. Rakije ima dovoljno. Hrana je bogata,  

tako da ne smije ništa faliti, to bi bila sramota. Kad se dovrši na.pr.  okopavanje kukuruza jednome, ide se u pomoć dragome, i tako uz  pjesmu poslovi se neosjetno svršavaju.  

 

 

Umir

 

Dešava se često puta, poglavito po selima, da ljudi (komšije) zbog kakve sitnice mjesecima pa i godinu dana ne govore, ne opće  i ne polaze se. Naravno, to je neprijatno i čisto nemoguće biti u »ratu« sa komšijom, bratom i rođakom, kad im se djeca zajedno  igraju, zavađaju, kad im se stoka miješa, pa i starija čeljad i kućne  starješine razminuju se i ni »pomoz Bog!« Uviđavniji ljudi zauzmu se i nastoje, da se zavađeni na svaki način pomire, i obično izbere  se koji blagi dan — a najčešće Božić. Kad se komšije polaze, ljudi pođu kod zavađenih te i jednu i drugu stranu sklone na umir. Ljudi  iz drugog brastva uzmu onoga, koji je uvrijedio komšiju, brata,  rođaka, i uvedu u kući, da se izmire. Ovaj uzme bocu vina te u  društvu sa zdravicom ulazi u kuću, čestita Božić, stakne badnjak,  izljubi se sa domaćinom i starijima — i time je sve svršeno. Domaćin,  koji je umir primio, vrati mu posjetu sa bocom vina, izljubi se sa  ukućanima — i od zavade nema ni pomena, žive kao prije u ljubavi. Drukčije biva, ako je posrijedi ubistvo — pala krv. Tu je  umir daleko teži i skopčan sa velikim troškovima, jer posreduju  glavari i viđeniji ljudi iz drugih brastava u plemenu. To su t. zv.  »vražde«, za koje se brastvo, koje je krv dužilo (krvnik), spremi i označi dan izmirenja. Kad je i druga strana pristala, onda se i pristupa samom aktu umira.  

 

Glavari plemenski, pa i iz okolnih plemena pozovu se viđeniji  ljudi na sastanak, na koji dođu obi je strane: ubica i rodbina ubijenoga.  Prvo izađu žene sa djecom na rukama od brastva (roda) ubice i  ponizno idu kod rodbine poginuloga, govoreći: »Kume, primi Boga  i sv. Jovana!« Ako rodbina primi kumstvo, onda ubivalac uzme  pušku (krvnicu) o vratu i pognute glave ide rodbini poginuloga,  obično najbližemu (ocu ili bratu), i kad dođe pred njega, klekne i  čeka. Ovaj ga podigne, smakne mu pušku sa vrata i poljubi se sa  njim. Kad su se izljubili, onda izađe onoliko ljudi iz brastva poginuloga, koliko je djece izneseno, prime kumstvo — i umir je svršen.  Radosna i jedna i druga strana, počnu se razgovarati i ljubiti, a  glavari ustanu, vijećaju (kmetuju), koliko ubica ima platiti za krv.  

 

Po starom običaju cijena je bila: stotinu trideset i tri talira i  po, jedan gram i po i jednu paru i po. Stranka (glavari), koja zastupa  krvnika, da zalogu, dok on donese cio novac. Glavari, kad uzmu  novac, ono pola pare presijeku i jednu polovinu dadu krvniku, a  drugu najbližemu poginuloga, kao i cio novac, da je para prekinuta i  mir utvrđen i krv plaćena. Za višu sigurnost na istom se mjestu sa  potpisima stranaka i ovjerom — napiše i »setencija« (pismo)  utvrđenog umira, na kojoj svi glavari metnu mohure (pečate). Pošto  se setencija potpiše, rođak ubijenoga zove krvnika te mu vrati nešto  para, a katkada i polovicu, pa i sve, koje on primi (krvnik), ali opet  dariva kume i ne nosi ih kući.  

 

Kad je sve ovo svršeno, onda se sijeda za bogatu trpezu, koju  spremi ubivalac i njegova rodbina, nastaje veselje, jer niko nema da  traži ništa od krvnika.  

 

Ako je više krvi bilo sa jedne i druge strane, onda se prebiva  glava za glavu, a potonja ucijeni — ako je odviše, inače se izramna  i pomijeri i napiše setencija. 

 













Нема коментара:

Постави коментар